Feđa Gudić objavio novu knjigu „Prije kabura -mrak“

Feđa Gudić objavio novu knjigu „Prije kabura -mrak“

By / Gornji Vakuf-Uskoplje / utorak, 07 Septembar 2021 12:59

Većim svojim dijelom ova zbirka je omaž svim slučajnim junacima koje je životna sredina toliko jedinstveno oblikovala da se oni u drugačijem lokalitetu ne mogu ni zamisliti

Rijetko kad se pojavi autorski glas koji sa takvom vještinom saosjećajnog seciranja otkriva svu životnost i mahnitost običnog svijeta. A taj obični svijet u drugoj zbirci Feđe Gudića jesu karakteri saživljeni sa intimnim i duboko upoznatim prostorom mahale, likovi čije su psihološke osobenosti tako distinktivne i poznate da je čitaocu teško ne primijetiti jednu vrstu iznenadne pobuđene simpatije prema njima i prema prostoru koji ih je iznjedrio. Većim svojim dijelom zbirka je omaž svim slučajnim junacima koje je životna sredina toliko jedinstveno oblikovala da se oni u drugačijem, stranom lokalitetu ne mogu ni zamisliti.

SRASLI SA BOSNOM

Tako su svi likovi u zbirci manje-više srasli sa Bosnom, nekad krivo a nekad pravo, i nijedan od njih nije toliko romantizovan da bi ostao nedodirljiv ili neshvatljiv za svog čitaoca. To čitalačko razumijevanje i prepoznavanje atmosfere koja se provlači kroz cijelu zbirku jedan je od onih trenutaka suočavanja sa odrazom u ogledalu, kad se i smijeh i plač zajednice smjenjuju u malim vremenskim intervalima.

”Prije kabura – mrak” u 24 kratke priče osvjetljava cijeli jedan spektar ljudskih naravi i sklonosti: to su ćutljivi pravednici, plemeniti, beskičmenjaci, nasilnici, ravnodušni zlikovci, saborci, ljudi na posljednjoj granici zdravog razuma. I u ma kakvom kontekstu da su prikazani, u ratu ili miru, svedeni su na svoju esenciju, na karakterni čvor koji ih čini onakvima kakvi jesu. Zbog toga se i može reći da im je učinjena jedna velika spisateljska pravda – ne postoji felerični dio psihologije svakog pojedinca koji nije doveden na svjetlo, koji nije preko jednog ili više detalja tako očigledno prikazao zašto je i kako došlo do određene sudbine tog pojedinca. Takvim postupkom precizne karakterizacije likova i insistiranja na njihovoj unutrašnjosti (koja se onda fizički i ponajbolje manifestuje) dovelo je do toga da sukob prelazi u drugi plan, a da ti raznovrsni portreti sami izazivaju i usmjeravaju priču, toliko da za uzurpatorom koji narušava mir nema ni potrebe. Zato kada komšije Zaim i Meho razmišljaju o važnim životnim greškama, kao što je kupovina gutavih drva, nema mnogo eksplicitno prikazane kavge, ali je ima u svemu što je prećutano, a što im karakteri ne dozvoljavaju da se izgovori.

U ovoj zbirci svaki nevoljni tik, trzaj kapka ili tijela o međuljudskim odnosima govori više od egzaltiranog dijaloga ili iznenađujućih obrta. I ma koliko im nedostajala velika djela prometejskih razmjera, Zaim, Hasan, Asim, Meho mesar, doktor Crnac ipak dobijaju prostor u kojem sav ljudski duh uz mnogo humora oživljava u svakodnevnim, skoro trivijalnim potresima, u kojima su oni sami toliko realistično prikazani da se sa sigurnošću može tvrditi kako je njihovo i postojanje i djelanje ne toliko izmaštano koliko posvjedočeno. A lakoća jezika i izraza kojima se to posvjedočeno prenosi – pored zadržavanja čitalačke pažnje na najvažnijim, teško opažajućim detaljima – jeste najveća vrijednost takvih priča. Ipak, ne može i ne smije se zanemariti pritajena melanholija iza tog humora, neka vrsta razočarenja koje lebdi nad svakim optimističnim, obećavajućim početkom. Zato i postoji prije svačijeg kabura mrak, bio u pozadini ili ne, kojim niko ne uspijeva da manevriše stalno ili da mu se svaki put sakrije. Osjećajnost ove zbirke je u tami koja se nakratko – u pojedinim trenucima apsurda i smijeha – zaboravlja.

Takva atmosfera provlači se i kroz priče sa ratnom tematikom, u kojima opet nema mjesta za nasilje i pokolj (ništa od toga nije eksplicitno prikazano, iako se osjeća i nagovještava), ali ima mjesta za ljudski kontakt, za likove čiji su dotadašnji životi svedeni na nekoliko rečenica, i za sadašnjost u kojoj se svaka osobenost tih likova ocrtava toplo i ljudski saosjećajno. Kao i u ostalim pričama, direktni sukob ne postoji, postoje samo dva čovjeka u različitim isječcima izdržavanja vremena u koje su bačeni. Priče “Kuća bez slika”, ”I ljude ubijaju, zar ne?” i “Zec” ispripovijedane su kao autorova posveta ličnom iskustvu i ljudima koji su prošli, kao tendenciozno očuvanje sjećanja na one koji bi možda ostali bezimeni.

SAV SMIJEH

Sagledavajući zbirku u cijelosti i u poređenju sa prethodnom, može se zaključiti da je autor napravio u pripovjedačkom smislu dosta veći odmak od “Stojadina i drugih priča”, zadržavajući sav smijeh, nelagodnost i toplinu prema svojim likovima, i svjesno ili nesvjesno pokazujući da su drugi, na kraju dana, sve što je dovoljno da se neumitna melanholija za trenutak zanemari i da se prije tog kabura, ako se već mora, pokuša prevazići sopstvena i tuđa malodušnost. Ova zbirka je napisana i namijenjena čovjeku koji je osuđen da i sebe i druge izdrži, i da ih ponekad, kad mu to slučaj dozvoli, širokogrudno razumije i prihvati.

Marija PEJIĆ/Oslobođenje

Autor

Drugi pišu

Drugi pišu

Please publish modules in offcanvas position.