Bingo

Članak Feđe Gudića objavljen u sedmičnom časopisu 'Stav'

Članak Feđe Gudića objavljen u sedmičnom časopisu 'Stav'

U posljednjem broju sedmičnog časopisa „Stav“, objavljenog 24.01.2019. godine, jedan izuzetan članak potpisuje naš sugrađanin Feđa Gudić. Tekst prenosimo u cijelosti.

Svaka zastava ima svoju historiju, a ovih šest ljiljana na njoj kao šest stotina stećaka bilo je nepobjedivo. Kao bedem satkan od samog prkosa i ponosa, čvrst i nepobjediv. Zastava od zlatnih ljiljana značila je samo jedno: slobodu. Slobodu za sve njene ljude, bez obzira kako se zvali, bez obzira odakle dolazili, bez obzira ko su bili. Slobodu u pravom smislu te riječi

Piše: Feđa GUDIĆ

Jarbol je bio nekih petnaestak metara visok, zahrđao, iskrivljen, zarastao u visoku travu i okružen korovom zajedno s kesama odbačenog smeća koje su davale ne toliko ružan koliko žalostan izgled toj cjelokupnoj slici. S ostacima zastave na visokom jarbolu poigravao se vjetar, bacajući je čas na jednu, čas na drugu stranu kao neki mali ribarski brod u mraku i na pučini, onako napušten i sam. Brod s kojim se visoki talasi i namrgođeni vjetar poigravaju sve dok najveći od tih talasa zauvijek u svoj smrtonosni zagrljaj ne uzme brod i povuče ga prema dnu.

U blizini jarbola bila je i jedna mala spomen-ploča onima kojih danas nema, a, opet, onima bez kojih ni mi danas ne bismo bili tu. Rukom sam dodirnuo spomen-ploču s imenima svojih poginulih saboraca, zatvorio oči i pomolio se za njihove duše. Pomolio sam se za duše mojih saboraca koji su život dali za ovu zastavu, za ovu zemlju i domovinu. Nedaleko od spomenploče bila je i jedna drvena klupa bez naslonjača s četiri željezne noge zarobljene u betonu, kao nijemi svjedok jednog teškog prošlog vremena.

Sklonio sam prašinu s drvene klupe, sjeo i pogledao zastavu. Iako pocijepana i skoro mrtva, zastava se još uvijek nije predavala. Vjetar je bio uporan i napadao je sa svih strana, ali ona, iako ranjena, uspješno je odolijevala. U njoj je proradio onaj bosanski prkos i ponos kojim smo svi u ratu bili zaraženi. “No pasarán” je bila parola ove zastave, parola nas koji smo branili ovu zemlju. Svaka zastava ima svoju historiju, a ovih šest ljiljana na njoj kao šest stotina stećaka bilo je nepobjedivo. Kao bedem satkan od samog prkosa i ponosa, čvrst i nepobjediv. Zastava od zlatnih ljiljana značila je samo jedno: slobodu. Slobodu za sve njene ljude, bez obzira kako se zvali, bez obzira odakle dolazili, bez obzira ko su bili. Slobodu u pravom smislu te riječi.

Gledao sam u zastavu i počeo sam osluškivati. Znao sam da će mi vjetar kad-tad donijeti vijesti od nje. “Znaš li da su svi moji heroji mrtvi”, šapnu mi vjetar ono što mu je zastava rekla. “Znaš li da više nemam nikoga, da sam zaboravljena i ostavljena na milost i nemilost hladnim vjetrovima i olujama”, ponovi vjetar riječi zlatnih ljiljana.

“Znam”, rekoh tiho. “Znam i da nisi jedina, mnogi koji su se borili s tobom danas se osjećaju tako, napušteni, izdani, pogled u njihovim očima skoro je ugašen. Znam i da patiš, znam i da si razočarana, ponižena. Znam i za tvoj pogled kojim svaku noć gledaš zvijezde na nebu tražeći neki znak da nisi sama. Znam i da pričaš s mrtvima, sa svima onima koji su život dali za ovu domovinu jer jedino oni čuju ono što im govoriš. Mrtvi danas jedino znaju slušati. Znam i da čuješ korake koji odjekuju u noći, teške korake svojih saboraca jer njihove duše nisu od plastelina pa da ih tuđe ruke oblikuju onako kako to njima odgovara. Znam i da nema stida na licima onih koji su te izdali i prodali. Sve znam.” Ušutio sam.

Ponovo sam pogledao prema zastavi, ali nije bilo odgovora. Između mene i zastave stajao je samo tamni ponor pun neke zaglušujuće tišine. I dalje sam gledao ostatke zastave za koju smo svoju krv bez pogovora dali a da nikad nismo tražili ništa zauzvrat. A onda, odjedanput vjetar ponovo progovori ono što mu je zastava rekla.

“Sjećaš se kad si prvi put u ratu dobio maskirne hlače i prsluk koji ti je bio prevelik i pogleda svoje mati kad si na glavu stavio beretku na koju ti je ona ušila amblem sa zastavom Republike Bosne i Hercegovine, svoje jedine domovine? Sjećaš se kad si u akciji oslobađanja grada izgubio tu beretku, niko od tebe nije tužniji bio? A, opet, kad ti je tvoj najbolji prijatelj samo dan prije nego će i sam poginuti vratio tvoju beretku koju je u onoj gužvi i ratnom metežu pronašao i prepoznao tvoje inicijale na njenoj unutrašnjoj strani? Sjećaš li se svoje sreće u tom trenutku? Sjećaš li se tuge u pogledu svoje majke svaki put kad si odlazio i sreće svaki put kad bi otvorio ulazna vrata njene kuće? I pogleda svog oca, kad si trebao ići na položaj, oca koji nikad ništa nije govorio, samo bi mu zadrhtala donja usna, a ti bi osjetio njegovu tri dana staru bradu kako podrhtava na svom obrazu i čvrsti muški zagrljaj, jer je znao da je to možda zadnji put da te vidi živog? A ti si pokušavao ostati smiren zbog njih iako je u tebi sve vrištalo.

Sjećaš li se kad si prvi put vidio svoju izgorenu kuću, onako natopljenu kišom i ostacima vatre koja je u trenu izbrisala sve što si imao? Sjećaš li se mladih lica svojih saboraca, njihovih snova i nadanja, i djevojke iz tvoje ulice, ulice koja se naslanjala na rijeku, njenih krupnih crnih očiju boje mraka s tavana i toplih rukavica koje ti je dala da te griju umjesto nje u hladnim noćima? Sjećaš li se boje njene krvi pomiješane s prašinom kad je granata pala u njeno dvorište? Sjećaš li se vriska svojih zatvorenih usta i ugašenog sjaja u njenim tamnim očima? Sjećaš li se ovih zlatnih ljiljana koji su značili i život i smrt istovremeno? Život, jer samo živi mogu pamtiti, a smrt ionako nije kraj. Znam da se sjećaš jer ta sjećanja dio su tebe, ta sjećanja ti si sam. Znam da se sjećaš i ove zastave i ljiljana koje ste ti i tvoji saborci postavili u oslobođenom gradu. Znam da se sjećaš, jer pogled svojih saboraca ne možeš zaboraviti, to je isti onaj pogled pun ponosa i prkosa istovremeno, pogled koji i ti još uvijek imaš.

Sjećaš li se pogleda starih i prognanih koji napuštaju svoja ognjišta i zakletve koju si dao pod istom ovom zastavom? Znam da se sjećaš, jer znam sve o tebi, svaku tvoju misao, svaki plan koji si pravio, svaku strast kojom si okružen bio. Znam i za nemir koji ti se svaku noć podvlači pod kožu i ostaje tu još dugo vremena. Znam i da se danas osjećaš kao da plivaš s džepovima punim kamenja i da nikako ne možeš da se održiš na površini. Znam i da tvoje ruke nemaju više koga da miluju. Ali znam da si bio i ostao dobar čovjek. Znam i da voliš ovu zemlju na ovom brdovitom Balkanu, znam da voliš i sve njene ljude i da si ljude uvijek dijelio samo na dobre i loše, a ne po nacionalnosti ili nekoj drugoj pripadnosti, jer drugačije i ne znaš, tako si odgojen i tako ćeš i ti odgojiti svoju djecu. Znam da voliš sve dobre i loše strane svoje domovine, jer samo se tako ona može voljeti, bez ikakvih uvjeta i zahtjeva, bez ucjena i koristi.

Znam sve o tebi, sve strahove i nadanja, sve snove i noćne more koje si imao i koje ćeš tek imati. Ali znam i da nisi sam i to nikad nemoj zaboraviti. Nikad. U mojoj sjeni, u sjeni ove zastave, u sjeni ovih ljiljana stajale su patriote kad je najteže bilo, u sjeni ove zastave opet će stajati ako ikad bude potrebno. Radije bih da umrem nego da izblijedim iz sjećanja svih onih koji su bili sa mnom kad je najteže bilo.”

Ja sam samo slušao i šutio. Rukama sam se držao za klupu, a oči su mi bile prikovane na ostatak zastave. Da sam imao suze, zaplakao bih, ali na ovim suhim obrazima više ni suza nemam.

A onda zastava ponovo šapnu vjetru i on nastavi: “Krivi smo jer volimo ovu zemlju, jer smo u ratu krv dali za ovu jedinu domovinu. Krivi smo jer smo u miru šutjeli i jer su nas laktovi licemjera skoro izgurali iz naše zemlje. Krivi smo jer smo pogled spuštali iako smo trebali uzdignute glave hodati, kao što smo uvijek hodali. Orwell je jednom rekao da onaj ko kontrolira prošlost kontrolira i budućnost. I upravo zato što je naša prošlost satkana od zlatnih ljiljana, tu prošlost ne smijemo zaboraviti, smijemo je samo ostaviti u amanet generacijama koje dolaze, generacijama koje će biti ponosne na nju, generacijama koje će graditi još bolju budućnost, zajedno sa svojim i komšijama i susjedima, sa svima onima koji vole ovu zemlju.

Ova zemlja ne smije postati zemlja podobnih, budući da to nikad u svojoj prošlosti nije ni bila. Jer niko od njih ne zna za bol na dnu naših duša, bol koja otkriva naše pravo lice. Borba za ovu domovinu nije se vodila samo u ratu i u rovovima, ona se vodi i danas, u miru. Ova borba u miru isto je tako teška, dugotrajna i zahtijeva odricanje. Danas se ta borba vodi za bolju budućnost ove zemlje, za bolje i kvalitetnije obrazovanje, bolja radna mjesta, za našu djecu i unuke koje ne želimo gledati preko Vibera i Skypea jer odlaze u neke tuđe zemlje. Zato je ova borba teška koliko i ona u ratu, jer i ovdje se radi o opstanku, opstanku onih koji dolaze za nama, opstanku naše domovine, jer mi drugu nemamo i ne želimo.

Kao i svaka borba koja se vodi za ispravne i pravedne ciljeve, tako i ova borba zahtijeva žrtve. Ali, bez obzira na veličinu žrtve, nikad ne smijemo odustati od naše jedine domovine. Najgore je učiti na vlastitim greškama, a mi izgleda znamo samo tako da učimo. Ova je zemlja uvijek bila kusur u rukama velikih, uvijek su se otimali za nju, ne zato što je vole nego zato da naude onima drugima. A mi smo je uvijek voljeli zbog nje same, zbog njenih predivnih brda i ravnica, zbog sjaja u očima koji svaki od tvojih sinova i kćerki ima kad neko samo spomene tvoje ime. Ne smijemo dozvoliti da nam ratna prošlost određuje sadašnjost ili budućnost, ali, isto tako, tu istu prošlost ne smijemo ni zaboraviti. Jer, zaborav je gori od smrti.

Nažalost, zbog situacije u kojoj se danas nalazimo, zbog sveopćeg sivila kojim smo okruženi, skoro da smo postali ravnodušni, letargični, bezosjećajni i, najgore od svega, zaboravni. Počeli smo zaboravljati, a to je možda i najveći grijeh. Skoro da smo zaboravili hiljadugodišnju prošlost ove zemlje, skoro da smo zaboravili ko smo bili i ono što tek trebamo biti. Postali smo sve ono što zapravo mrzimo i zbog toga je ustvari ovo borba protiv te ravnodušnosti, borba protiv zaborava, za našu zemlju, državu, našu jedinu domovinu, jer mi druge domovine nemamo, niti je želimo. Ova se zemlja ne ostavlja nikome u amanet osim našim sinovima i unucima. Jer, mi nismo zaboravili kako se stvarno zoveš.

Nismo zaboravili ni tvoje bitke, ni tvoje ožiljke, tvoju patnju. Nismo zaboravili ni ko te je izdao. Nismo zaboravili ni tvoju hrabrost svih ovih godina. Nismo zaboravili ni tvoju ljepotu, ni tvoj miris koji vjetar u daljinu nosi. Nismo zaboravili ni naše pretke koji su hodali ovim stazama, stazama koje tek čekaju tvoje potomke da se pojave na njima. Nismo zaboravili ni ova brda ni planine koje te stoljećima čuvaju u svom čvrstom zagrljaju. Ni ove nestašne i neukrotive rijeke od prvog dana zaljubljene u tvoje obale. Ovo je naša zemlja, naša domovina sa svim svojim manama i vrlinama i samo mi koji smo tvoji možemo da te kudimo, i samo ti koja si naša možeš da nas opominješ. Ali niko drugi ne smije ni da te ružno pogleda, niko i nikad, jer ti si naša i mi smo tvoji, isprepleteni i povezani nevidljivom bosanskom niti, od prkosa i ponosa satkanu, zauvijek. Ovo je danas ustvari borba ne samo za našu domovinu nego i za spas naših duša”, reče vjetar ono što mu je zastava šapnula i ponovo ušuti.

Tišina je na prepad zauzela položaj koji je stajao između nas. Lagano sam ustao s drvene klupe i otišao duboko u noć, u glavi mi je bio haos, trebala mi je duga šetnja da mi se misli razbistre. Znao sam da se to moja podsvijest poigrava sa mnom i mojim mislima, sa zastavom i njenim glasnikom vjetrom, ali nisam se mogao otrgnuti osjećaju da je istina sve što mi je rečeno. Istina nikad nije bila dvolična, ona samo ostavlja gorak ukus u ustima. I kao ruka starca koja miluje svog unuka, dok mu priča o precima, onako izborana i gruba, a opet nježna i mekana istovremeno. Istina nije ništa drugo nego podsjetnik i svjetionik da nam i u najmračnijoj noći pokaže pravi put. Napokon sam znao šta trebam uraditi.

Danas jarbol ponosno stoji sa zastavom koja više nikad neće biti pocijepana. Trava je pokošena, sve je čisto i uredno. Spomen-ploča poginulim borcima bila je podsjetnik prošlosti, ali i garant budućnosti. Čak je i klupa dobila naslonjač. Zastava se vihori na vjetru, ponosna, baš onakva kakva bi i trebala biti. Nikad više nećeš biti ostavljena i sama, nikad više nećeš biti ponižena. I to je obećanje, obećanje nas koji smo bili u tvojoj sjeni, ali i onih koji dolaze za nama. Jer, kada počnemo zaboravljati značenje ovih imena na spomen-ploči, značenje ove zastave i svih onih koji su svoje živote dali za ovu zemlju i sami ćemo biti zaboravljeni. A biti zaboravljen gore je od smrti jer smrt nije kraj, ali zaborav jeste.

Vjetar mi opet šapuće ono što zastava ponovo govori: “No pasarán. No pasarán za sve mrzitelje ove zemlje na brdovitom Balkanu, no pasarán za sve one izdajnike koji nikad nisu mogli podnijeti sjaj kojim si obasjala tamu, no pasarán za mržnju jer ova zemlja nikad nije bila niti će biti zemlja mržnje.” No pasarán.


Komentari objavljeni na web stranici GornjiVakuf-x.com ne održavaju stajalište Uredništva web portala. Svaki uvredljivi komentar ce biti trajno izbrisan. Da bi ste mogli komentarisati morate biti prijavljeni sa facebook nalogom.
na vrh