Drugi pišu

Drugi pišu

E-pošta: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
ponedjeljak, 20 Januar 2020 09:48

Slogi bod na gostovanju kod ekipe Tango

Futsaleri Tanga i Sloge podijelili su bodove u utakmici 10. kola Premijer lige u futsalu odigravši danas u Istočnom Sarajevu 2:2.

Bila je ovo poprilično čvrsta, tvrda, utakmica, na momente često poprilično i dosadna, a na kraju obje ekipe dobijaju po bod.

Tango do vodstva stiže u 4. minutu utakmice kada Vladan Minić pogađa za 1:0. Uzvratio je sedam minuta kasnije Sabahudin Petak i donio poravnanje gostima. Ipak, slavlje gostiju je kratko trajalo jer poslije prekida Mladen Perović pogađa za 2:1.

Držao je Tango do vodstva, i jedni i drugi su imali priliku da promjene rezultat na semaforu, ali sve do 28. minute to se nije dogodilo. Tada Admir Zukan pogađa za 2:2, a ispostaviće se to je bio i konačan rezultat meča.

KMF TANGO - MNK SLOGA GV-U 2:2 (2:1)

Dvorana OŠ ''Aleksa Šantić'' u Istočnom Sarajevu
Gledalaca: 50

Sudije: Ferik Kečo (Sarajevo) i Tomislav Gračanin (Banja Luka)

Strijelci: 1:0 Minić 4, 1:1 Petak 11, 2:1 Perović 13, 2:2 Zukan 28

Žuti kartoni: Perović (Tango), Begović, Milanović, Baručija (Sloga)

Crveni karton: Malik Demirović  38 (Sloga), Said Čeho (sl. predstavnik Sloga)

Tango: Omerbegović, Minić, Elez, Perović, Milošević, Ristivojević, Smječanin, Popović, Karić, Batak, Šćepanović, Arsenijević

Sloga: Delić, Hodžić, H. Latić, Milanović, Petak, Begović, Bilkan, Baručija, Demirović, Kasumović, Zukan, Smajić, Abazović, Turić

Sport1.ba

nedjelja, 19 Januar 2020 20:38

Rukometaši Sloge osvojili turnir u Beogradu

MRK Sloga Gornji Vakuf Uskoplje osvajač je turnira Aleksandar Aca Rašković u Beogradu.

Turnir je trajao dva dana, a Sloga je prvo jučer boljim izvođenjem sedmeraca savladala RK Obilić. Nakon 60 minuta bilo je 26:26.

Rival u finalu bh. timu bio je RK Partizan, a bilo je 33:23 za klub iz Gornjeg Vakufa Uskoplja.

Za najboljeg golmana turnira proglašen je član MRK Sloga Berzad Demirović.

Sloga sada nastavlja pripreme za drugi dio sezone, a i ovaj put je potvrdila da će imati visoke ambicije u nastavku Premijer lige.

Sportsport.ba

Saobraćajna nesreća na lokalnom putu između Bugojna i Gornjeg Vakufa u komšijskoj BiH koja se dogodila 11. januara ove godine spojila je na čudesan način sudbine imama iz Gornjeg Vakufa Saudina Lužića (30) i Zagrepčanina Marija Oreča (53), koji se tog dana vozio na pogreb u obližnje selo Pajić Polje.

Proklizavanje

- U vozilu su sa mnom bili moja mama i još jedan rođak, i na nekih 150 metara od porodične kuće u Pajić Polju uočio sam da automobil koji mi je dolazio iz suprotnog pravca polako skreće s puta i praktički leti kroz zrak u rijeku Vrbas, pokraj koje ide cesta - započinje Mario Oreč prisjećanje na događaj koji nikada neće zaboraviti. Oreč je zaustavio automobil i uputio se prema mjestu na kojem je vozilo, kojim je, kako se pokazalo, upravljao imam Lužić, sletjelo u Vrbas.

- Do Lužićeva vozila u Vrbasu došao sam vrlo brzo, za manje od minute. Nisam skidao odjeću i odmah sam uskočio u Vrbas s namjerom da razbijem šoferšajbu na Lužićevu automobilu - kaže Oreč, naglašavajući da je Lužić imao dosta sreće u samom proklizavanju u rijeku. Lužićev auto, kaže naš sagovornik, okrenuo se u rijeci na bok, tako da je vozač ostao u dijelu vozila iznad vode.

- Kad sam razbio prednje staklo, nisam mogao otvoriti vrata na vozačevu mjestu, tako da sam Lužića morao izvlačiti kroz šoferšajbu, u čemu sam uspio - ističe Oreč, koji je cijelo vrijeme spašavanja imama, tri do četiri minute, bio u vodi do pasa. Dobro, kaže, poznaje Vrbas u tom dijelu njegova toka pa zna da rijeka nije tako brza i duboka.

- Mislim da se imam ne bi utopio da nije bilo nikoga u blizini, ali bi, s obzirom na to da je ostao blokiran u vozilu, bez ičije pomoći, sigurno stradao od hladnoće - procjenjuje Oreč. Prema njegovom sjećanju, temperatura zraka je u vrijeme ovog događaja bila oko nule, a budući da je još bio dan, negdje oko 15 sati, dobro se moglo vidjeti.

Dok su Lužić i njegov spasiilac izlazili iz Vrbasa, na cesti se zaustavilo još nekoliko vozila, od kojih je iz jednoga pozvana Hitna pomoć, koja je brzo došla na lice mjesta i prevezla imama u ambulantu u Gornjem Vakufu.

Pomoć

- Lužić je mogao hodati, bio je pri sebi, ali pod vidnim šokom. Kasnije mi se javio da mi zahvali na pomoći, pa znam da je ugruhao rame i ima neke sitne posjekotine po licu. Javit ću mu se prvom prilikom kad budem opet išao u Pajić Polje - kaže Oreč, privatni preduzetnik koji je kasnih osamdesetih godina prošloga stoljeća stigao u Zagreb na studij, gdje je i ostao, ali nije zaboravio ni rodni kraj, u koji često navraća.

Nakon što je izvukao Lužića iz Vrbasa, Oreč je otišao do obližnje porodične kuće, gdje se presvukao i ugrijao, no i on je zatražio medicinsku pomoć zbog velikog podljeva na lijevom oku koji je i danas vidljiv i koji je zaradio spašavajući život imamu Lužiću. Dobio je, kaže, puno poruka zahvale i potpore.

- Drago mi je da je cijeli događaj privukao takvu pažnju. Ne zato što želim od sebe praviti nekakvog junaka ili heroja, već zato što vidim da bi moja pomoć imamu u nevolji mogla doprinijeti poboljšanju odnosa između naroda u tom dijelu BiH, gdje su ratne posljedice još vidljive - zaključuje Mario Oreč.

Jutarnji list

srijeda, 15 Januar 2020 11:13

Humanitarni koncert za Đanu Bećirović

Poštovani humani ljudi, obavještavamo vas o velikom humanitarnom koncertu koji će se održati za našu Đanu Bećirović iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja u restoranu Memix 22.01.2020. godine sa početkom u 19 sati.

Naša Đana se bori za svoj život dugo godina sa svojom samohranom majkom i u februaru je zakazan termin u Turskoj gdje će joj se uraditi pretrage i sve što je potrebno.

Molimo sve ljude dobre volje i humaniste da se odazovu i dođu na koncert kako bi spasili život Đani a molimo i pjevače koji žele učestvovati na koncertu da se jave na broj 061 230 846.

Najznačajniji infrastrukturni projekt u posljednjih 30 godina, 'generacijski' kako ga nazivaju u općini Gornji Vakuf-Uskoplje, vrijedan više od četiri miliona maraka, privodi se kraju.

On podrazumijeva rekonstrukciju glavne gradske ulice, a uz nju vodovodne i kanalizacione mreže.

Federalna TV

Iza ZD Rudnik uglja Gračanica Gornji Vakuf još je jedna uspješna poslovna godina. Jedini su rudnik iz sastava koncerna koji nema nikakvih dugovanja.

Prosječna plaća je 1450 KM, a i ove godine za Dan rudara isplaćene su nagrade svim zaposlenicima.

Uspješno poslovanje za njih je i odgovornost prema lokalnoj zajednici u kojoj za različite projekte izdvajaju značajna sredstva. Pogledajte video prilog federalne televizije emitovan u jučerašnjem izdanju emisije Federacija danas.

Ugovor o izvođenju radova na rekonstrukciji gradskih ulica u Općini Gornji Vakuf-Uskoplje vrijedan 4.166.333,63 KM.

Dana, 01.08.2018. godine, u prostorijama Općine Gornji Vakuf-Uskoplje, potpisan je Ugovor o izvođenju radova "Rekonstrukcija vodovodne, kanalizacione (fekalne i oborinske) mreže Gradske ulice i ulica u užem urbanom dijelu Gornjeg Vakufa-Uskoplja – Faza 1" između Općine Gornji Vakuf-Uskoplje i Konzorcija „Izgradnja Tojaga” d.o.o. Mostar i „Mukić-Komerc” d.o.o. Jajce u vrijednosti od 4.166.333,63 KM (sa PDV-om).

Predmet ovog Ugovora o izvođenju radova je kompletna rekonstrukcija vodovodne i kanalizacione (fekalne i oborinske) mreže u glavnoj gradskoj ulici (Gradska ulica) i svim sekundarnim ulicama koje se priključuju na glavnu ulicu (ulica Vladimira Nazora, ulica Branka Mikulića, ulica Fra Anđela Zvizdovića, Ridžalev sokak, Manovića sokak, ulica Park, ulica Preporodova, ulica Mala). Krajem ove godine radovi su pri samom kraju, a u video prilogu možete pogledati kako se odvijala rekonstrukcija, te kako izgleda ulica u završnoj fazi.

gornjivakuf-uskoplje.ba

Učenici osnovnih i srednjih škola na području Srednjobosanskog kantona odlaze na zasluženi zimski raspust.

Zimski raspust u školama koje na području SBK rade po planu i programu na hrvatskom jeziku već je počeo, prije Božića, dok za učenike koji nastavu pohađaju po nastavnom programu na bosanskom jeziku počinje ovog utorka.

Osnovci i srednjoškolci ostaju na odmoru četiri sedmice, shodno navedenom, učenici koji rade po bosanskom planu i programu u školske klupe vračaju se 27. januara 2020. godine, a oni koji nastavu pohađju na hrvatskom u školske će klupe 13. januara.

Nakon zimskog odmora počinje drugo polugodište i traje do kraja maja, odnosno prve polovine juna, ovisno o obaveznom broju radnih nastavnih dana za pojedine učenike.

Fena

U Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS u Banjaluci u ponedjeljak je održana promocija knjige Feđe Gudića "Stojadin i druge priče", kojoj je prisustvovao i autor.

Gudić jedan je od mladih pisaca čije su priče 2018. godine uvrštene u zbirku "Priče iz komšiluka", a već naredne godine ovaj autor iz Gornjeg Vakufa objavio je i svoju prvu knjigu, u izdanju banjalučkog Imprimatura.

Zbirka "Stojadin i druge priče" sadrži 28 kratkih pripovijesti, o malim, "nevidljivim" ljudima i njihovim životima, čija je radnja smještena uglavnom u Gornji Vakuf.

Na početku promocije u NUB RS, Gudić je otkrio da su za nastanak prve zbirke bile presudne dvije stvari - otkaz na poslu i podrška profesora Ešrefa Karamustafića.

"Meni je ovo jako bitan momenat, što sjedim večeras tu pred vama i držim ovu knjigu u ruci. Otkaz na poslu sam dobio negdje tačno prije dvije godine, a da nije bilo tog otkaza vjerovatno ne bih nikada ništa ni napisao. Taj otkaz je bio prekretnica. Baš kao što je nedavno rekao Miljenko Jergović, na književnoj radionici u Banjaluci, čovjek ne piše zato što je lijep, već zato što je ružan, nezadovoljan ili kad mu nešto nedostaje...

Pored otkaza, za izlazak knjige zaslužan je i moj profesor Ešref jer sam njemu prvom dao svoje sirove priče. On je takav da, koliko god si dobar sa njim, ako mu se nešto ne sviđa on kaže 'ovo ne valja', i to je to. Meni je rekao - ovo je super, nastavi, i tako sam na kraju poslao priče Borisu. Tako je i nastala ova knjiga", kaže Gudić.

Boris Maksimović iz izdavačke kuće Imprimatur kaže da mu se Feđina priča "Stojadin", još na prvo čitanje, veoma dopala, pa je nakon prošlogodišnje promocije "Priča iz komšiluka" imao potrebu da nazove autora i pita ga da li ima još svojih književnih radova. Feđa mu je poslao i svoje ostale priče, pa je tako, malo pomalo, nastala i zbirka.

"U Feđinoj knjizi najviše mi se sviđaju priče koje govore o vakufskoj 'mikrosredini', lokalnim ličnostima, da ne kažem marginalcima. To su obični, svakodnevni ljudi, po kojima se ništa neće zvati, a koji zapravo čine većinu ljudi oko nas. Ono što mi se veoma dopalo u tim pričama su autentičnost i nepretencioznost. U njima se vidi najiskrenija pobuda da se ti ljudi opišu i da im se, na neki način, oda počast. I to je me je 'puklo' na prvu. Kada čovjek čita Feđine priče, on vidi da život prosto pršti iz njih", kaže Boris Maksimović.

gud1

Urednik knjige Goran Dakić kaže da Feđa Gudić ima gotovo reporterski dar da zabilježi svaki suštinski bitan detalj, što izdvaja njegove priče od ostalih.

"Njegova fikcija je duboko, duboko prepoznata u stvarnosti i njegovi likovi naprosto pucaju od neke životne energije. U Feđinim pričama se nalaze stvarnosne situacije, koje su gotovo novinarski ulovljene i pretvorene u čistu literaturu. Meni kao uredniku je veliko zadovoljstvo raditi na rukopisima koji imaju tu vrstu svježine, tu vrstu potencijala i unutrašnje vitalnosti... Nadam se da će Feđa nastaviti da u svakoj kući, u svakom čovjeku pronalazi priču, koja, ako bude dovoljno jaka kao recimo 'Stojadin', doprinese da Imprimatur objavi i njegovu drugu knjigu."

Knjigu "Stojadin i druge priče" možete potražiti u knjižarama u BiH, ili je naručiti putem onlajn prodavnice izdavačke kuće Imprimatur.

Mondo.ba

Čuvajte mi moju Bosnu i moj Vakuf, posljednje su riječi velikog heroja odbrane Bosne i Hercegovine, komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije Republike BiH, nositelja najvećeg ratnog "Zlatnog ljiljan". Zvao se Goran Čišić.

Piše: Faruk Vele

To ime je dobro poznato svim bosanskohercegovačkim patriotima. Ne toliko onima koji svoj "patriotizam" danas štite velikim riječima i zlatnim karticama, kojima su usta puna Bosne dok prave 'talove' i žude za moći i raskoši, a sugrađani im pate u neimaštini, već istinskim sinovima i kćerima ove zemlje. Da, onima koji, valjda, danas više nikome ne trebaju.

Odlazak ratnika

Goran Čišić poginuo je na današnji dan prije tačno 25 godina. Stradao je u borbama za oslobođenje Donjeg Vakufa, tačnije u rejonu sela Podripci kod Bugojna.

"Odlazak ratnika", napisao je Senad Avdić u "Oslobođenju" decembra 1994. godine u povodu ove tužne vijesti.

Goran je imao samo 38 godina u trenutku kada je položio svoj život za domovinu. Poticao je iz čuvene mostarske porodice Čišića, koja je iznjedrila i znamenitog Mostarca Huseina Husagu Ćišića, intelektualca i antifašistu koji je na Ustavotvornoj skupštini nove Jugoslavije jedini digao glas protiv nepriznavanja Bošnjaka. Takvi su, eto, Čišići.

Veliko je Goranovo djelo. Bio je, ostat će zapisano, član užeg rukovodstva Patriotske lige. Obavljao je dužnost komandanta Nastavnog centra, komandira Diverzantsko-izviđačkog voda, komandanta Protivdiverzantskog odreda, načelnika štaba 317. slavne brdske brigade Gornji Vakuf, operativca u Operativnoj grupi „Zapad“, te komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH. Stradao je u činu natkapetana, na dužnosti komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH.

Bio je, bilježio je Avdić, komandant za kojeg su njegovi borci tvrdili da poginuti ne može.

"Kaži Bosno treba li ti krvi, Goranovi borci da će ti je prvi", pjevali su tih dana oni koji nisu dozvolili da Bosna šaptom padne.

Godine 1993., dok je Gornji Vakuf osam mjeseci bio u potpunom okruženju i u njega se moglo doći samo "vratolomnim planinskim putevima", Čišić i njegovi momci, predvodeći ostale jedinice 317. slavne brdske brigade Armije RBiH, svojim smjelim akcijama oslobodili su zaleđinu grada i omogućili komunikaciju sa susjednim općinama.

I danas se u Vakufu sjećaju kako je komandant Goran jurišao pucajući iz terenskog vozila pri brzini od sto na sat, prolazeći silovito kroz neprijateljske linije, te kako je u više navrata zamalo stradao od neprijateljskih snajperskih hitaca.

"Ne, Goran ne može poginuti, ja sam u to uvjeren - pričao je avgusta 1993. Senadu Avdiću, u grotlu gradića u srednjoj Bosni opkoljenog Tuđmanovim tenkovima i elitnim snagama, Goranov najbolji borac i kum Hakija Topić, koji je kasnije i sam poginuo.

Branio je Čišić i Sarajevo. Vatrenim patriotskim govorom o patnjama opkoljenog i razorenog glavnog grada pokrenuo je, u avgustu 1992. godine, svoju jedinicu (227 boraca) i odveo je na Igmansko bojište radi pomoći u odbrani Sarajeva, zapisao je Hasib Mušinbegović.

U silovitom napadu stjerao je agresorske jedinice do Krupca, a zatim nastavio vođenje žestokih borbi radi oslobađanja Trnova. U oktobru 1992. sa oko 200 svojih boraca Goran se opet našao na Igmanu, no morao se brzo vratiti, jer su postrojbe HV/HVO-a ponovo udarile na Gornji Vakuf kako bi ga okupirale.

Na dženazi Gorana Čišića decembra 1994. plakao je grad koji je odbranio. Padao je tog dana teški snijeg. Pred mezarom mrtvog komandanta stajali su dugo postrojeni njegovi borci, dajući svoj posljednji zavjet.

Uprkos svim poratnim izdajama heroja, bivših boraca Armije RBiH, izdajama ideja za koje su oni žrtvovali svoje živote, uprkos činjenici da su "junaci" svih "berlinskih brigada" postali mjera uspjeha u ovom društvu, velikani poput Čišića i drugih ostali su svijetli simboli, stubovi našeg ponosa.

Ulica u Sarajevu

Iza Gorana Čišića ostali su supruga Hasiba, sin Mensur i kćerka Sanja. Sin Mensur je, kao i njegov otac, danas je veliki borac u svakodnevnici koja je poštenom čovjeku nije naklonjena. Neka mi ne bude zamjereno, no vjerujem da bi rahmetli Goran, ali i njegovi saborci, voljeli vidjeti bolje uvjete u kojima žive i rade potomci čovjeka koji je za slobodu ove države dao sve što je mogao. Navedeno neka ostane emanet svima koji su koji poštuju djelo komandanta Čišića. Makar je toliko zaslužio.

Iza velikog Bosanca i Hercegovca je ostala i jedna ulica u Sarajevu koja danas nosi njegovo ime, kao i planinarski pohod kojim ga se sjećaju. Planinari će i sutra pohoditi mjesto na kojem je stradao Čišić, a prigodnom akademijom će ga se i večeras prisjetiti i njegovi saborci iz Udruženja "Goranovi".

Nažalost, Goranovo ime izbrisano je iz naziva osnovne škole u rodnom gradu. Tako su tražili oni koji su tražili da zaboravimo prošlost, iako nam se ona iznova i iznova ponavlja. Zato Goranovo ostaje urezano u srcima svih istinskih bosanskohercegovačkih patriota.

Faruk Vele/Radiosarajevo.ba

Please publish modules in offcanvas position.