Dnevni avaz

E-pošta: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

(Ne)pravda za Paragu

Rat, vele, probudi i ono najbolje i najgore u ljudima. U našoj BiH oduvijek je bilo, pa i tokom posljednje agresije, koja i dalje traje, "žestokih momaka" čija se povijesna uloga različito sagledava. Od Hadži Loje, preko Huske Miljkovića, pa dalje do devedesetih, teško da ćemo dobiti jedinstven sud o ljudima koji su obilježili dio naše prošlosti.  Jedan od takvih je Hanefija Prijić Paraga, komandant Trećeg bataljona 317. slavne bratske brigade Armije RBiH iz Gornjeg Vakufa. Mirnodopski zidar među prvima se hrabro stavio u odbranu zemlje. Odlikovan je, našao se u knjigama, čak je i opjevan. Postoje i svjedoci njegove humanosti prema zarobljenicima HVO-a i srpskim civilima. Paraga nije bio izvršilac, ali je osuđen zbog komandne odgovornosti za smrt italijanskih humanitaraca 29. maja 1993. godine na planini Radovan. Taj zločin jeste mrlja u borbi Armije RBiH, ali, za razliku od dugih, Prijić je u KPZ-u Zenica proveo 13 godina i četiri mjeseca. Iz mirnog života i posvećenosti djeci, on je krajem oktobra prošle godine, bez ikakvog osnova, bačen u vrtlog međunarodnog pravosuđa, te je preko Njemačke završio u Italiji. 

Dok na stotine ratnih zločinaca mirno hoda po BiH, regionu i svijetu, smijući se pravdi i objavljujući svoje fotografije na društvenim mrežama, dok hiljade slučajeva još stoje u tužilačkim fijokama, a „kapitalci“ poput Momčila Krajišnika i Biljane Plavšić odavno su odležali haške presude, Hanefija se suočava s mogućnošću nove kazne, možda i doživotne, i to za djelo za koje je već osuđen!? To je presedan koji nije zabilježen u historiji ratova na prostorima bivše Jugoslavije devedesetih, a sigurno ni ranije! Država BiH to nijemo posmatra, kao i brojne druge slučajeve gdje je na testu njen međunarodni integritet i suverenitet. Nastranu činjenica što se u ovom slučaju radi o veteranu Armije RBiH i bh. državljaninu, ali zar BiH može dozvoliti da je, dok ide ka EU, tretiraju kao banana-državu čije presude niko i ne šljivi?! Ili, zapravo, Bošnjaci i pripadnici Armije RBiH uopće, moraju biti osuđeni po dva puta za isto djelo kako bi bio ispunjen onaj stari plan (na kojem revnosno radi i dio Tužilaštva BiH) da žrtva i agresor budu izjednačeni ili jednako krivi?

Autor: Faruk Vele

Hanna Begović: Jedva čekam da dođem u Gornji Vakuf

Hanna Begović, djevojka porijeklom iz Bosne i Hercegovine, proglašena je prošle sedmice Miss Teen Ontario. Nakon osvojene titule, Hanna se priprema za takmičenje Miss Teen Kanade, koje će se održati u julu.
Hannini roditelji Amila iz Banje Luke i Faruk iz Gornjeg Vakufa upoznali su se 1997. godine u Kanadi, gdje je ona i rođena.
Lijepa tinejdžerka rado je za “Dnevni avaz” govorila o takmičenju i osvojenoj tituli. Kako kaže, nikada nije mogla zamisliti da će sa 17 godina ostvariti neki uspjeh te da će mediji u svijetu pisati o njoj.

Prva ljubav

- Nisam planirala da se prijavim na takmičenje poput ovog, ideja je došla sasvim neplanirano, odnosno slučajno. Vidjela sam u novinama poziv i prijavila se, to se desilo u posljednji trenutak. Prethodno sam trebala roditeljima saopćiti svoje namjere, jer oni, naravno, ne odobre svaku moju želju zbog toga što sam još mlada – govori nam Begović iz Kanade.
Svijet mode za Hannu je još nepoznat, jer nikada nije maštala da postane manekenka. Uvijek su je privlačile neke druge stvari. Kako kaže, voli da pleše, to joj je prva ljubav, a nekada i zapjeva.

Izbor Miss Teen privukao ju je i zbog toga što je imao humanitarni karakter.
 Takmičenje za Miss Teen kanadskog okruga Ontario imalo je i humanitarni karakter pa sam ošišala kosu, koja će biti iskorištena za pravljenje perike, a novac od prodaje ide u dobrotvorne svrhe, zapravo za ljude koji boluju od raka. Također, u školi, kada se organizira neko humanitarno takmičenje, rado učestvujem, jer volim pomagati ljudima – govori Hanna.
Dodaje da se na takmičenje poput ovoga ne može prijaviti bilo ko, jer svaka kandidatkinja mora ispunjavati određene uvjete. Prije svega, potrebno je ostvariti neki uspjeh ranije.

Novi prijatelji
- Prije održavanja “Miss Teen Ontaritakmičenja , imala sam intervju putem Skypea, gdje sam zadovoljila organizatore. Kasnije su tražili da im pošaljem kratko pismo, u kojem sam trebala opisati ranije uspjehe. Vjerujem da je presudilo to što sam kroz školovanje bila aktivna u mnogim sekcijama i isticala se – kaže Hanna.
Ona će se u julu takmičiti za Miss Teen Kanade, a tvrdi da će joj biti lakše, jer je upoznala nove prijatelje i ljude iz svijeta mode, koji će joj pomoći tokom priprema.
- Stvorila sam veliki krug prijateljica s kojima se redovno čujem. Javljaju se i djevojke koje me ne poznaju u želji da se informiraju kako da se prijave na takmičenja poput ovoga - govori Begović.
S obzirom na to da su Hannini roditelji uspješni u građevinskom biznisu, i nju privlače slične stvari pa je zbog toga upisala i poslovni smjer na “Ryerson Universityju”. Veliku pažnju, tvrdi Begović, posvetila je projektima koji su bili organizirani u sklopu srednje škole, koju završava.
- Dobila sam nekoliko priznanja kao najbolja učenica u školi. Prije godinu sam se takmičila u okviru projekta pod nazivom “Ekološki reporteri” i osvojila sam prvo mjesto u Kanadi, a drugo u svijetu kao mladi ekološki reporter. Video koji sam osmislila, donio mi je nagradu, zahvaljujući kojoj sam otišla u Portugal na seminar i radne akcije s učenicima iz cijelog svijeta – ponosno govori Hanna.
Plesom se bavi od svoje treće godine i redovno ima nastupe. Upravo je ljubav prema plesu, kako kaže, bila razlog da upiše i “York University”, na kojem će od ove godine pratiti predavanja.

- Početkom jula idem na takmičenje u plesu u Floridu i nadam se dobrom rezultatu. Vodim i humanitarne časove plesa za djevojčice, skoro pa nemam slobodnog vremena, ali sve je to normalno, mlada sam i na početku karijere – oduševljena je Begović.

Podrška porodice
Nakon iskustva koje je imala prethodnih godina na školskim takmičenjima, ne zna za tremu na događajima kao što je Miss Teen.

- Navikla sam da budem na bini i da komuniciram s ljudima. Sreći nije bilo kraja kad sam čula da su pročitali moje ime, a radovala sam se i zbog porodice, jer su mi velika podrška – govori nam tinejdžerka.
Dodaje da redovno dolazi u BiH, jer je to, kako tvrdi, najljepše mjesto na svijetu. Ljeto joj je najdraže godišnje doba i trudi se da ga provede u našoj zemlji, s rodbinom i prijateljima, s kojima redovno kontaktira putem društvenih mreža.
- Sa porodicom svake godine idem u Gornji Vakuf, a mamina porodica je u Kanadi pa rijetko svratimo u Banju Luku. Bosna i Hercegovina mi je u srcu i jedva čekam avgust da dođem. Jednom se desilo da zbog posla i obaveza nismo mogli doći pa sam bila ljuta na roditelje – iskrena je Begović, ali sumnja da bi u BiH bila uspješna kao što je u Kanadi.

Čestitke i poruke

Hannin uspjeh proslavili su i prijatelji pa su je podržali putem Facebooka i Instagrama. Mnogi su došli kući da joj čestitaju, a svakodnevno dobiva poruke i  čestitke od ljudi koji ne žive u Kanadi.

Stranica u školskom godišnjaku

Nakon Hanninog uspjeha, profesori u školi odlučili su da joj posvete cijelu stranicu u školskom godišnjaku, u koju se svake godine upisuju uspjesi učenika. Do sada je stranica skoro popunjena, jer su učenici iz njenog razreda upisali čestitke.

Autor: Edina BAKIĆ

Mladoj Gornjevakufljanki evropsko nebo postalo novi dom

Emira Hadžijusufović (25) iz Gornjeg Vakufa studentica je Odsjeka za hemiju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, a zbog teške finansijske situacije tokom studiranja, kako kaže, morala je raditi različite honorarne poslove i stalno je bila u potrazi za poslom. Tako je, prelistavajući oglase, našla zanimljivu ponudu.

Može uštedjeti

- Na internetu sam vidjela zanimljiv oglas za posao stjuardese. Nisam ni slutila da će mi jedan klik drastično promijeniti život - od mazanja paštete na jučerašnji hljeb u Studentskom domu u Nedžarićima do savršenog doručka u hotelu s pet zvjezdica - priča Hadžijusufović.

Ona već šest mjeseci radi u jednoj grčkoj aviokompaniji i, kako kaže, svakim danom sve više voli taj poziv.

- Plaća je dobra i mogu dosta uštedjeti. Život stjuardese je na neki način glamurozan, ali i težak. Ili spavaš u najudobnijem krevetu na svijetu ili ne spavaš uopće - govori Hadžijusufović.

Ističe da ima veliku podršku sugrađana iz Gornjeg Vakufa koji, kako kaže, kada dođe u rodni grad, rado slušaju njene nove doživljaje i anegdote.

- Moja baza je smještena u Parizu, a evropsko nebo mi je postalo novi dom. Zaista je zanimljivo kad si jedan dan u Lionu, drugi na nekom od Kanarskih otoka, u Londonu ili Erbilu - ističe ova mlada Bosanka.

Šarolik raspored

Raspored letenja je šarolik i uglavnom se svodi na to da se dan radi, a dan odmara.

- Grad koji mi se najviše dopada je Pariz, to je moj novi dom na ugovorom određeni period. U budućnosti bih voljela da se skrasim, a velika želja mi je da nađem posao u svojoj struci. No, prije toga ću još malo uživati u blagodatima ovog posla - poručila je Hadžijusufović.

Lijepo je čuti da neko govori bosanski

- Svaki dan u avionu nosi neke zanimljivosti. Tako sam na krcatom letu iz Kazablanke za Pariz, usred gužve s putnicima i ogromnim torbama, počela izgovarati sitne psovke na bosanskom jeziku. Odjednom se iz mase javila gospođa, kasnije sam saznala da je iz Vareša, i rekla mi: "Samo lagano!". Nakon mjesec pričanja engleskog, sporazumijevanja na francuskom i slušanja radnih kolegica koje govore grčki ili švedski, bila sam presretna što me je neko razumio - priča Hadžijusufović.

SJEĆANJA, Navršila se 21 godina od pogibije Gorana Ćišića

Ima ljudi čiji se podvizi nikada ne zaboravljaju. Ono što je za Mostar Midhat Hujdur Hujka, za Sarajevo Safet Zajko, Enver Šehović, Nusret Dedo Šišić i drugi, za Krajinu generali Izet Nanić, Mehmed Alagić i Atif Dudaković, za širi tuzlanski kraj Mehdin Hodžić - Crni labud ili kapetan Hajro Mešić, za Srebrenicu i Žepu Naser Orić, odnosno Avdo Palić, to je za Gornji Vakuf bio i ostao rahmetli Goran Čišić.

Veliko djelo

Ove sedmice navršila se tačno 21 godina otkako je Čišić, rođen 31. oktobra 1956., poginuo u borbama za oslobođenje Donjeg Vakufa, tačnije u rejonu sela Podripci kod Bugojna. Stradao je u činu natkapetana, na dužnosti komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH. Ratno priznanje "Zlatni ljiljan“, za herojski doprinos otporu agresiji na Republiku BiH, posthumno mu je dodijeljeno 1995. godine.

Iza 38-godišnjeg čovjeka ostali su jedan čestit život i veliko djelo koje srednja Bosna ne zaboravlja. Komandant Goran vodi porijeklo iz čuvene mostarske porodice Čišića, iz koje je potekao i legendarni Husaga, intelektualna veličina i antifašista koji je na Ustavotvornoj skupštini Jugoslavije jedini digao glas protiv nepriznavanja Bošnjaka.

Gornjovakufski heroj bio je od onih velikana koji su naslućivali opasnosti agresije na našu zemlju. Radio je u Općinskom štabu Teritorijalne odbrane (TO) Gornji Vakuf, gdje je usavršio svoja vojna znanja. Njih je već 1991. u skoro nemogućim uvjetima prenosio mladićima koji će kasnije srcem braniti kapiju Bosne, Gornji Vakuf, koji je zbog nevjerovatnog otpora HVO-u i brigadama Hrvatske vojske (HV) zaslužio epitet herojskog.

Bio je komandant za kojeg su njegovi borci, kako su bilježili sarajevski novinari, tvrdili da poginuti ne može. Godine 1993., dok je Gornji Vakuf osam mjeseci bio u potpunom okruženju i u njega se moglo doći samo "vratolomnim planinskim putevima", Čišić i njegovi momci, predvodeći praktično druge jedinice 317. slavne brdske brigade Armije RBiH, svojim smjelim akcijama oslobodili su zaleđinu grada i omogućili komunikaciju sa susjednim općinama. I danas se u Vakufu sjećaju kako je jurišao pucajući iz terenskog vozila pri brzini od sto na sat, prolazeći silovito kroz neprijateljske linije, te kako je u više navrata zamalo stradao od snajperskih hitaca.

- Ne, Goran ne može poginuti, ja sam u to uvjeren - pričao je avgusta 1993. Senadu Avdiću Goranov najbolji borac i kum Hakija Topić, koji je kasnije i sam poginuo.

Posljednje riječi

Nažalost. Goran je poginuo od agresorske granate. Reporter Akif Agić zabilježio je da su mu posljednje riječi bile: "Čuvajte mi moju Bosnu i moj Vakuf.“ Na njegovoj dženazi plakao je grad koji je odbranio.

Uprkos svim poratnim izdajama heroja, bivših boraca Armije RBiH, izdajama ideja za koje su oni žrtvovali svoje živote, uprkos činjenici da su heroji "berlinskih brigada" avansirali i postali mjera uspjeha u ovom društvu, velikani poput Čišića i drugih ostali su svijetli simboli, stubovi našeg ponosa. Iza Gorana Čišića ostali su supruga Hasiba, sin Mensur i kćerka Sanja. A ostala je i jedna ulica u Sarajevu koja danas nosi njegovo ime, kao i planinarski pohod kojim ga se sjećaju. Nažalost, njegovo ime izbrisano je iz naziva osnovne škole u rodnom gradu.

Borci su ga voljeli

Autor ovih redova imao je i sam priliku upoznati rahmetli Gorana Čišića. Sjeća ga se iz jedne teške borbe u južnom dijelu Gornjeg Vakufa. Nije mnogo pričao, ali je njegova pojava ostavljala strahopoštovanje. U sjećanju ostaje kako je, s motorolom u ruci, lično vodio svoje borce.

 U njegovim postupcima vidjela se odlučnost, a iz njegovih poteza poruka da BiH neće šaptom pasti. I nije pala. Njegovi borci su ga voljeli i poštovali.

Borbe u Trnovu

Vatrenim patriotskim govorom o patnjama opkoljenog i razorenog Sarajeva pokrenuo je, u avgustu 1992. godine, svoju jedinicu (227 boraca) i odveo je na Igmansko bojište radi pomoći u odbrani Sarajeva, zapisao je Hasib Mušinbegović. U silovitom napadu stjerao je agresorske jedinice do Krupca, a zatim nastavio vođenje žestokih borbi radi oslobađanja Trnova. U oktobru 1992. sa oko 200 svojih boraca Goran se opet našao na Igmanu. No, morao se brzo vratiti, jer su postrojbe HV/HVO-a ponovo udarile na Gornji Vakuf kako bi ga okupirale.

                        AUTOR: Faruk Vele

Njemački sud Hanefiju Prijića izručuje Italiji

Hanefija Prijić Paraga bit će izručen Italiji, odlučio je Viši sud u Dortmundu, gdje se Prijić nalazi u pritvoru od 27. oktobra, kada je uhapšen prilikom slijetanja na aerodrom. Ovaj sud nije prihvatio argumente odbrane da se radi o već suđenoj i presuđenoj stvari te da je haški tužilac 2001. godine pozivom na Rimska pravila puta predmet svrstao u kategoriju A i odlučio da se sudi u BiH.

- Za njemački sud nevažna je činjenica da je Italija visokom ocjenom ocijenila suđenje u Travniku i da nije imala nikakvu primjedbu na tok suđenja i konačnu presudu. Na odluku suda bit će uložena žalba - kazao nam je Almin Dautbegović, Prijićev advokat. On je rekao da je u kontaktu s vlastima u Sarajevu i da očekuje konkretne korake kako bi se ovaj predmet riješio. Prijić je odslužio kaznu zatvora od 13 godina zbog ubistva italijanskih humanitaraca.

AUSTRIJA: Dunavom plutalo 100.000 eura

Austrijska policija pokušava da otkrije kako je više od 100.000 eura dospjelo u rukavac rijeke Dunav. Rijekom je plutao novac u apoenima od 100 i 500 eura. Policija navodi da do sada nije utvrđen nijedan nezakoniti čin u oblasti u kojoj je pronađen novac.

Austrijski list "Osterajh" navodi da je jedan mladić tokom vikenda primijetio novac i ušao u vodu da bi ga uzeo. Očevici su mislili da on želi da se ubije i pozvali su policiju, koja je stigla kada je mladić prikupio novac. On sad pokušava da dobije dio novca. - Mladić kaže da je želio da novac donese u policiju, ali je pitanje da li je novac pronašla policija ili mladić - kaže portparol bečke policije.

U Austriji svako ko pronađe novac i odnese ga u policiju, dobija od pet do deset posto pronađene sume i ima pravo na cijeli iznos ukoliko se u roku od godinu dana ne pronađe vlasnik.

Novinar Slobodne Dalmacije zalutao u Bosni i usput izmislio terorizam u Gornjem Vakufu

Splitska "Slobodna Dalmacija" objavila je jučer informaciju da se u selu Brezičani kod Gornjeg Vakufa nalazi opasni teroristički kamp, gdje se usavršava od 80 do 120 simpatizera terorističke organizacije ISIL. Priču su jučer prenijeli mnogi internetski portali. Tragom te priče, otkrili smo da kod Gornjeg Vakufa takvo mjesto ne postoji, a tako ni teroristički kamp.

No, nekoliko kilometara uzvodno od Donjeg, a ne, kako se tvrdi, Gornjeg Vakufa, uz Vrbas, pa onda malenu Ćehajićku rijeku, nalazi se selo Brezičani. Ni blizu Gornjem Vakufu, kako je navedeno u tekstu, koji očito ima problema s činjenicama. Tragom toga, reporter "Dnevnog avaza" uputio se u to selo.

Ovce i pčele

Putem službe informacija telekom operatera došli smo i do Arifa Čagalja, za kojeg se u objavljenom tekstu tvrdi da obučava teroriste. 

- Bujrum, u moju kuću i selo uvijek ste dobrodošli - govori nam propitujući da se slučajno ne šalimo o tome da je imenovan kao "vođa terorista".

I dok tragamo za kućom, koja nije u Brezičanima, nego u susjednom selu Sultanovići, na vratima nekoliko domova propitujemo se jesu li čuli da su mediji objavili da se u Brezičanima nalazi "teroristički kamp". Svi odreda gledaju nas začuđeno.

Kada smo stigli, Arifa (47) zatječemo pred štalom, a govori nam da je upravo "položio ovcama i kravama" i da svako ko želi, može doći te dodaje u šali da "usput možda šta i pazari".

- Imam dvadesetak ovaca, isto toliko društava pčela, dvije krave, maline, dunume zemlje koje obrađujem. Prodajem med ovdje i u Sarajevu. Po maline dođu, otkupe sve što uzgojimo, moja jedina borilačka vještina je borba da prehranim porodicu, kakvi crni kampovi - govori nam dok pokazuje posjed.

Odakle vuku ime

Kada smo mu naveli dijelove tekstova, kaže da je jedina njegova "veza s terorizmom" da je prije pet-šest godina policija zakucala na njegova vrata uz tvrdnju da se u njegovoj kući krije Naser Palislamović, koji je kasnije oslobođen optužbi za terorizam. 

- Priveden sam bio par minuta, ljudi lijepo rekli: "Izvini" i nikad više nisu došli. Eto, možda odatle vuku moje ime. Molim vas da napišete da ja, Arif Čagalj, ne smatram IDIŠ ili, kako ih zovu, ISIL muslimanima, nego našim neprijateljima - kaže on.

U povratku, srećemo policijsku patrolu, čiji pripadnici, iako odbijaju da se fotografiraju, kažu da je "smiješno da neko ovdje pravi bilo kakav kamp u ravnici".

Imaju još dvojica s bradom, ali nismo u dobrim odnosima

- Eto, vi ste me našli za minutu. Niste se morali ni najavljivati. Otkako sam u ratu protjeran iz Jajca, oženio sam se, upoznao ženu u Zenici i skrasili se ovdje, imam četiri kćerke. Čak ne idem u lokalni mesdžid ima i tri godine - govori nam, navodeći da u selu postoje još samo dvojica "ljudi s bradom", ali da on nije u dobrim odnosima s njima, a zna da se i oni uglavnom bave obradom zemlje i poljoprivredom.

Priključi se za RSS feed