DŽEMALUDIN LATIĆ: Minhādžu'n-nizām Muhammeda Prozorca – Bosansko čitanje u 21. stoljeću

DŽEMALUDIN LATIĆ: Minhādžu'n-nizām Muhammeda Prozorca – Bosansko čitanje u 21. stoljeću

By / Srednjobosanski kanton / srijeda, 01 April 2020 12:38

Piše: Prof. dr. Džemaludin LATIĆ (Za INS.ba)

Muhammed b.Muhammed b.Muhjiddin el- Prūzūrāvi (Brūzūrāvi) el-Bosnevi (1735.-1812.), u nas poznatiji kao Muhammed Prozorac, Iskejo-zade ili Skeho, pisao je svoja djela na arapskom jeziku prije više od dvije stotina godina, ali do danas je ostao skoro nepoznat, a još više: nepročitan / neprotumačen mislilac.

O njemu je na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu 2011.g. svoj magistarski rad odbranio  Fikret Pašanović  i objavio ga  u knjizi pod naslovom: Muhammed Prozorac i djelo Islamski način postizanja poretka – Bošnjak savjetuje sultana, (Sarajevo, 2012.). Raniji osvrti na ovog autora od strane Ibrahim-bega Bašagića, hafiza Omera Mušića, pa čak i Mehmed-ef. Handžića nejmaju neku posebnu važnost osim one historijske, kao puke evidencije. Pašanović je donio cjelovit i kritički sadržajan pogled na  ovog Prozorca. (Mnogo poznatiji Prozorci su: Varvari Ali-paša, s početka XVII.st., beg Kopčić, Josip Šentija, Veselko Tenžera, Meho Pirole, Osman Hadžić, fra Luka Markešić...  o kojima ćemo, ako Bog da, pisati kasnije u ovom serijalu o važnim, a mahom što nepoznatim, što nepriznatim piscima, narodnim tribunima, teolozima, djelima i kulturnim fenomenima iz Skopaljske doline, Prozorske nahije /Rame i sa Šćita.)

Ovaj naš Prozorac, Muhammed, koji je početni ilum stekao u hlivanjskoj Mir Tob-atan medresi (sagrađenoj 1642.g.), bio je kadija, naib, muftija, muderris i muvekit u Prozorskom kadiluku, koji je bio u sastavu Kliškog sandžaka, a službovao je i u Pruscu i Travniku. Potom je školovanje nastavio na nekoj od stambolskih Sahn-i seman medresa. U Stambolu se družio sa jednim još manje poznatim Prozorcem, Nebih Muhammed-efendijom, koji je, opet, bio stambolski kadija te kazasker Anadolije.

(Koliko je bila visoka ta titula vidi se iz činjenice da su u Osmanskom carstvu postojala samo dva kazaskera, tj. muftije najvišeg ranga: za Anadoliju i za Rumeliju.) Muhammed Skeho el-Brūzūrāvi el-Bosnevi, nakon što je negdje na Čaršambi, u blizini sultan-Fatihove džamije, dovršio svoj Minhādžu'n-nizām..., bio je primljen na naučni razgovor o tome djelu najprije kod tadašnjeg šejhul-islama Omera Hulusija, a potom i kod samog sultana, Selima III., kome je to djelo posvetio i za koga ga je izravno napisao – kako bi se Osmansko carstvo - i u njemu, na samom njegovom kraju, na zapadu Rumelije, njegova Bosna - spasilo od raspadanja.

Puni naslov Prozorčeva djela je: Minhādžu'n-nizām fi dīni'l-islam. To djelo pripada jednom posebnom naučno-književnom žanru u islamskoj kulturi i civilizaciji, žanru nasīhat-nama ili sijāset-nama, u kojima se daju savjeti (nasihati) vladarima i prinčevima, šeh-zadama, mladićima koji su od dječaštva odgajani i obrazovani u posebnim ustanovama za buduće sultane, vezire i slične nosioce vlasti, te podanicima države, tzv. 'avvāmu. To su savjeti najprije iz Kur'ana i Sunneta, ali i iz drugih svjetskih kulturnih tradicija: grčke, perzijske, indijske i dr.

Poznato je da Kur'an, kao tibjān li kulli šej' – objašnjenje za sve, i Sunnet poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kao ostvareni Kur'an u ovozemnom pojedinačnom i društvenom životu, tretiraju i ovu oblast života – vlast, ciljeve njezina postojanja, način njezinog postizanja, održavanja i odlaska sa nje itd. U tome smislu, treba se samo prisjetiti kur'anskih kazivanja o Talutu, Davudu i Sulejmanu, Kraljici od Sabe, Musau, Jusufu..., a.s.,Spavačima Pećine (Ashabu'l-Kehf), Zul-Karnejnu... kao i o njihovim antipodima: Džalutu, fir'avnu (onom iz vremena Ibrahima i onom iz vremena Musaa, a.s.), Karunu, Hamanu, Mučiteljima vjernika (Ashabu'l-Ukhdud) - ..., te pojedinačnih ajeta iz sura eš-Šūrā, en-Nisa', Ali Imran... koji tretiraju izahtijevaju opće dogovaranje u vođenju javnih poslova, obnašanju vlasti i vođenju države.

Naš Prozorac, sasvim u duhu vremena u kojem se obrazovao i u kojem su se ispisivali šerhovi /tumačenja i kritičke valorizacije ranijih djela velikih autora, piše vlastiti šerh iz oblasti upostavljanja društveno-političkog pravednog poretka, nizāma,  naslanjajući se na ranija djela te vrste koja su na istom, arapskom jeziku napisali: Maverdi (el-Ahkāmu's-sultānijje), ibn Tejmijje (es-Sijāsetu'š-šer'ijje), Farabi (Ārā'u ehli'l-medīneti'l-fādile), Gazzali (Nasīhatu'l-mulūk, Mīzānu'l-'amel), Turtuši (Sirādžu'l-mulūk)...

No, najveći uticaj na njega ostavio je znameniti Hasan Kjafi Akhisari (Pruščak) (1544.-1615.) sa svojim poznatim djelimaUsūlu'l-hikem fi nizāmi'l-'ālem – Principi mudrosti o uređenju svijeta (djelo koje je sâm Kjafi sa arapskog preveo na turski i predao sultanu Mehmedu III. u Stambolu, na temelju čega je dobio obilnu Sultanovu finansijsku hediju iz koje je podigao svoj vakuf: čuvenu džamiju, medresu i mešćemu na prusačkom Srtu) i Revdātu'l-džennāt – Džennetske bašče, zbog čega bismoProzorca mogli nazvati bošnjačkim „malim Pruščakom.“ Tu je još i Tarīqat-i Muhammedija Muhammeda b. Pira Ali- ef. Birgivije (u.1573.) , po Muhammedu Hadžijahiću, kultna knjiga naše kulture i učenosti, i neka druga manje važna djela iz islamskih nauka.

Prozorčeva knjiga je zaista puna hikmeta (mudrosti), i koliko god se čovjek divi toj mudrosti, toliko se čudi količini prašine zaborava koja se puna dva stoljeća slijegala na nju. To je ona vrsta mudrosti koja sija kroz vrijeme, koja je neprolazna – zato što je potekla sa Božanskih izvora.

Dva centralna pojma na kojima stoji ova risāla (studija) jesu: et-taqvā i el-'adāle. To su dva neraskidivo povezana pojma (prvi se odnosi na muqaddimu /prolegomenu ove risāle, a drugi na njezino težište, glavnu temu). Prozorčeva ingenioznost sastoji se u njihovoj eksplikaciji (uglavnom po Birgiviji, ali i dalje od njega), pa on za et-taqvākaže da je to krajnje čuvanje od svega što šteti na Onom svijetu i izbjegavanje toga, „čuvanje od svega što će ugroziti naš odnos prema Bogu –Uzvišeno je Njegovo Biće! – i čuvanje svega što će taj odnos unaprijediti, što će se ispriječiti između nas i Božije kazne.“ Zaključno, Prozorac kaže da je  et-taqvā„uzrok pobjede na ovom svitu i uspjeh na oba svita.“ Ova vrhunska vrlina postiže se slijeđenjem svih i u konačnici Pečata 124.000 vjerovjesnika, poslanika Muhammeda – neka su na sve njih blagoslovi i mir.

Drugu vrhunsku osobinu, el-'adāle –pravednost, mogu postići samo oni koji dosegnu takvaluk. Ovu vrlinu, el-'adāle, Prozorac definira kao „ispravan i ustrajan hod putem Istine“ (istiqāmetun 'alā tarīqi'l-Haqqi), hod koji se postiže „izbjegavanjem onoga što je po vjeri zabranjeno“, a njezino upotpunjenje je moguće samo ukoliko čovjek tu vrlinu uspostavi prema Bogu, samome sebi i drugima. Pravdu ekspliciraju najbolje muttekije: ispravni vjerski učenjaci, alimi, a vrše pravedni vladari – jer:“Najdostojniji da rukovode mojim Ummetom su oni koji se odlikuju takvalukom“ ; „Allah je nebo ukrasio sa troje:Suncem, Misecom i zvizdama, a i zemlju, isto tako, sa troje: alimima, kišom i pravednim vladarima“ (hadisi /izreke Pečata vjerovjesnika, s.a.v.s.). Pošto podanici države često više liče na svoje vladare nego na svoje očeve, i pošto „ljudi slijede vjeru svojih vladara“,  onda od ovadva društvena sloja, naime, od alima kao „nasljednika Božijih vjerovjesnika“  i vladara kao njihovih halifa /namjesnika, najviše zavisi kada i u kolikoj mjeri će jedno društvo postići el-hukūmu el-fādilu – ispravnu, dobru, pravednu vlast – za sve ljude.I tako dalje. Priča o takvoj vlasti je duga i široka.

Danas, u 21.st., u vrijeme el-hukūme el-fāside –korumpirane/pokvarene vlasti, mita, lobiranja, ekstremnog individualizma, pustoši Transcendencije, marginalizacije istinskih vjerskih učenjaka,(neo)vehabija (prisjetimo se da se vehabijski pokret javio upravo u vrijeme sultana Selima III., i da su prve vehabije zadale smrtonosni udarac Osmanskom carstvu!), lažne religioznosti, zloupotrebe vjere, lažnih i pokvarenih vjerskih učenjaka ( „iz čijih usta bije smrad gori od smrada ušćavljene kože“),  pošlica koje ugrožavaju postojanje ljudske vrste, migracija, općeg društvenog nereda... – sve u svemu, duhovnih i fizičkih bolešćina, o kojima svoje djelo piše Muhammed Prozorac boreći se da se one iskorijene u tadašnjem globalnom carstvu koje je već bilo nagriženo i opasno uzdrmano, i to poslije Karlovačkog (1699.g.) i Požarevačkog mira (1718.) te mira sklopljenog u Kučuk Kajnardžiju (1774.), otkada su krenula krvoprolića, kuge, progoni i migracije stanovnika Bosne, poslije Prvog, potom i Drugog svjetskog rata, tokom kojeg su Prozorčevi sugrađani hametice stradali (samo u jednom danu, od 6.do 9.listopada 1942.g. „srpski ustanici“ su poklali 947 ovdašnjih  katolika i muslimana, prethodni spalivši čuveni samostan na Šćitu), poslije migracije Prozorčevih sugrađana koja je uslijedila nakon podizanja Ramske hidrocentrale 1968.g., poslije zla i belaja u vremenu od 1992.do 1995. Koga najradije prešućuju i katolici i muslimani Prozorske nahije,  u vrijeme korona virusa, iznova, kreativno pročitani Prozorac – zahvaljujući Fikretu Pašanoviću - donosi lijek – kako ovom kraju, koji je stoljećima bio jedan od najnaseljenijih krajeva u regionu, tako i čitavoj Bosni i Hercegovini – ako bude bilo onih koji ga budu htjeli uzeti, a daj Bože!

P. S.

Ovaj pisac, muhtač Božije milosti, išao je u školu sa dvoje najvjerovatnijih rođaka Muhammeda Skehe Prozorca: sa rahmetli Feridom i njezinim amidžićem koga smo zvali Rođom, Skehom, sa Borove Ravni, i pita se, na kraju: Da li je učeni Muhammed Skeho otišao sa Borove Ravni u Hlivanjsku medresu pa zatim na put do Stambola i sultana Selima III., ili su Skehe iz Prozora doselile na Borovu Ravan?

Prije će biti ovo prvo- jer se bolji ljudi i ljepše muttekije od Skeha ne mogu srist na ovom svitu. Šećeragini Latići (Latif-zade) iz Pridvoraca, džemata između dva briga: Borove Ravni i Prozora, orodili su se sa učenim Skehama preko rahm. Agine Skehuše, čija se Rasmo udala za našeg rahm. Zuhdu iz Šećeraginih Lutvića. Od svih jezika, rahm. Ferida – cvijet bosanskih hanuma u Džennetu, inšallah -Rođo i ovaj Božiji rob učili su samo „srpskohrvatski“, a kasnije – ruski. Nikad čuli za Muhammeda Skehu, Varvari-pašu, Omer-ef. Humu i njihove knjige ispisane na jaziji. Šta nas je trlo, dobro je da smo živi. A biće bolje, ako Bog da.

Ins.ba

Autor

Drugi pišu

Drugi pišu

Please publish modules in offcanvas position.