Bingo

FOTO: Nika Čivčija pobjednica FDMS 'Djeca znaju pjevati 2019' u konkurenciji zabavne muzike

U okviru Festival dječjeg muzičkog stvaralaštva „Djeca znaju pjevati 2019“ večeras je održana finalna večer u konkurenciji zabavne muzike.

Finalisti su pjevali po jednu pjesmu uz matricu te jednu pjesmu akapela, a žiri je odmah davao komentar na njihove nastupe.

Pobjednica ovogodišnjeg FDMS „Djeca znaju pjevati“ u konkurenciji zabavne muzike je Nika Čivčija, drugo mjesto je osvojila Katarina Zadro, treće Haris Vukojević, a nagrada publike je pripala Filipu Šapini.

U ime organizatora prisutnima se obratio koordinator projekta Emir Sinan koji je istakao pedagoški značaj ovog festivala, te planove za budućnost, da se festival proširi na sve općine u Kantonu.

Nagrade najboljima je uručio predsjednik Općinskog vijeća Gornji Vakuf-Uskoplje Goran Batinić, izrazivši zadovoljstvo festivalom te je uputio čestitke svim učesnicima i organizatorima.

Više...

U Gornjem Vakufu-Uskoplju promovisana knjiga 'Budi budan i kad lijepo sanjaš', autora Faruka Aganovića Jupija

Knjiga “Budi budan i kad lijepo sanjaš” autora Faruka Aganovića Jupija predstavljena je sinoć u Gornjem Vakufu-Uskoplju, a riječ je o autobiografskom djelu o djetinjstvu, odrastanju, životu i periodu u kojem je do izražaja došlo autorovo herojstvo u proteklom ratu, te o ljudima i običajima Skopaljske doline.

Djelo su prisutnima predstavili ratni reporter Akif Agić i novinarka Azra Karalić, istaknuvši kako je od neprocjenjive važnosti s historijskog aspekta Bosne i Hercegovine i gornjovrbaske regije.

U knjizi se mogu naći izuzetni lijepi opisi prirode ovih krajeva, ali i priče o nekim pomalo zaboravljenim ljudima i običajima Skopaljske doline.

Kako je ranije zapisano, knjiga je ovo koja nosi mnoge poruke u sebi, a upravo je sam naslov suština njezine pouke.

“Cilj ovog djela je bilo da se govori o našem bitisanju i opstanku na prostorima Skopaljske doline.Želio sam da pišem o historiji našeg kraja. Htio sam prenijeti jednu poruku o kojoj moramo voditi računa, a to je da se zlo može dogoditi i kada se najmanje nadaš, kada si, da tako kažem, u najljepšim snovima. Zato se moramo boriti protiv zaborava, kako nam se zlo nikada više ne bi ponovilo. Generacije koje dolaze moraju izvlačiti pouke iz ovakvih djela”, kaže Aganović.

Ova knjiga je, dodaje on, namijenjena svim generacijama, posebno onim mlađim, a posvećena je šehidima i poginulim borcima Armije RBiH koju su dali svoje živote za slobodu i jedinu nam domovinu.

“Ja sam kao pripadnik Armije RBiH branio naš kraj, zajedno sa mojim Bugojnacima, Gornjovakufljanima, Donjovakufljanima, Prozoranima, Jajčaninma… Uvijek sam afirmisao naše jedinstvo. Jer, vidio sam to, samo zahvaljujući toj kompaktnosti, jedinstvu, mi smo opstali na ovim prostorima. Samo jedinstvom svih patriota i danas možemo sačuvati našu zemlju. Da nije bilo Gornjeg Vakufa ne bi danas bilo Bugojna, i obrnuto, da nije bilo boraca protjeranih iz Donjeg Vakufa, Jajca, Prozora, njihovih brigada teško bi se bilo odbraniti od agresora. To je snaga na koju moramo računati, i to jedinstvo uvijek treba čuvati”, poručio je Aganović.

Faruk Aganović Jupi rođen je 1956. godine u Gornjem Vakufu, a već četiri decenije živi u obližnjem Bugojnu. Bio je član Patriotske lige BiH, a poznat je i po tome što je, peoznavši opasnosti agresije, prodao automobil kako bi mogao kupiti pušku. Kao borac i nosilac više komandnih dužnosti odigrao je važnu ulogu u odbrani srednje Bosne. Dobitnik je najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” i “Orden zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem”.

Bug.ba

Više...

Članak Feđe Gudića objavljen u sedmičnom časopisu 'Stav'

U posljednjem broju sedmičnog časopisa „Stav“, objavljenog 24.01.2019. godine, jedan izuzetan članak potpisuje naš sugrađanin Feđa Gudić. Tekst prenosimo u cijelosti.

Svaka zastava ima svoju historiju, a ovih šest ljiljana na njoj kao šest stotina stećaka bilo je nepobjedivo. Kao bedem satkan od samog prkosa i ponosa, čvrst i nepobjediv. Zastava od zlatnih ljiljana značila je samo jedno: slobodu. Slobodu za sve njene ljude, bez obzira kako se zvali, bez obzira odakle dolazili, bez obzira ko su bili. Slobodu u pravom smislu te riječi

Piše: Feđa GUDIĆ

Jarbol je bio nekih petnaestak metara visok, zahrđao, iskrivljen, zarastao u visoku travu i okružen korovom zajedno s kesama odbačenog smeća koje su davale ne toliko ružan koliko žalostan izgled toj cjelokupnoj slici. S ostacima zastave na visokom jarbolu poigravao se vjetar, bacajući je čas na jednu, čas na drugu stranu kao neki mali ribarski brod u mraku i na pučini, onako napušten i sam. Brod s kojim se visoki talasi i namrgođeni vjetar poigravaju sve dok najveći od tih talasa zauvijek u svoj smrtonosni zagrljaj ne uzme brod i povuče ga prema dnu.

U blizini jarbola bila je i jedna mala spomen-ploča onima kojih danas nema, a, opet, onima bez kojih ni mi danas ne bismo bili tu. Rukom sam dodirnuo spomen-ploču s imenima svojih poginulih saboraca, zatvorio oči i pomolio se za njihove duše. Pomolio sam se za duše mojih saboraca koji su život dali za ovu zastavu, za ovu zemlju i domovinu. Nedaleko od spomenploče bila je i jedna drvena klupa bez naslonjača s četiri željezne noge zarobljene u betonu, kao nijemi svjedok jednog teškog prošlog vremena.

Sklonio sam prašinu s drvene klupe, sjeo i pogledao zastavu. Iako pocijepana i skoro mrtva, zastava se još uvijek nije predavala. Vjetar je bio uporan i napadao je sa svih strana, ali ona, iako ranjena, uspješno je odolijevala. U njoj je proradio onaj bosanski prkos i ponos kojim smo svi u ratu bili zaraženi. “No pasarán” je bila parola ove zastave, parola nas koji smo branili ovu zemlju. Svaka zastava ima svoju historiju, a ovih šest ljiljana na njoj kao šest stotina stećaka bilo je nepobjedivo. Kao bedem satkan od samog prkosa i ponosa, čvrst i nepobjediv. Zastava od zlatnih ljiljana značila je samo jedno: slobodu. Slobodu za sve njene ljude, bez obzira kako se zvali, bez obzira odakle dolazili, bez obzira ko su bili. Slobodu u pravom smislu te riječi.

Gledao sam u zastavu i počeo sam osluškivati. Znao sam da će mi vjetar kad-tad donijeti vijesti od nje. “Znaš li da su svi moji heroji mrtvi”, šapnu mi vjetar ono što mu je zastava rekla. “Znaš li da više nemam nikoga, da sam zaboravljena i ostavljena na milost i nemilost hladnim vjetrovima i olujama”, ponovi vjetar riječi zlatnih ljiljana.

“Znam”, rekoh tiho. “Znam i da nisi jedina, mnogi koji su se borili s tobom danas se osjećaju tako, napušteni, izdani, pogled u njihovim očima skoro je ugašen. Znam i da patiš, znam i da si razočarana, ponižena. Znam i za tvoj pogled kojim svaku noć gledaš zvijezde na nebu tražeći neki znak da nisi sama. Znam i da pričaš s mrtvima, sa svima onima koji su život dali za ovu domovinu jer jedino oni čuju ono što im govoriš. Mrtvi danas jedino znaju slušati. Znam i da čuješ korake koji odjekuju u noći, teške korake svojih saboraca jer njihove duše nisu od plastelina pa da ih tuđe ruke oblikuju onako kako to njima odgovara. Znam i da nema stida na licima onih koji su te izdali i prodali. Sve znam.” Ušutio sam.

Ponovo sam pogledao prema zastavi, ali nije bilo odgovora. Između mene i zastave stajao je samo tamni ponor pun neke zaglušujuće tišine. I dalje sam gledao ostatke zastave za koju smo svoju krv bez pogovora dali a da nikad nismo tražili ništa zauzvrat. A onda, odjedanput vjetar ponovo progovori ono što mu je zastava rekla.

“Sjećaš se kad si prvi put u ratu dobio maskirne hlače i prsluk koji ti je bio prevelik i pogleda svoje mati kad si na glavu stavio beretku na koju ti je ona ušila amblem sa zastavom Republike Bosne i Hercegovine, svoje jedine domovine? Sjećaš se kad si u akciji oslobađanja grada izgubio tu beretku, niko od tebe nije tužniji bio? A, opet, kad ti je tvoj najbolji prijatelj samo dan prije nego će i sam poginuti vratio tvoju beretku koju je u onoj gužvi i ratnom metežu pronašao i prepoznao tvoje inicijale na njenoj unutrašnjoj strani? Sjećaš li se svoje sreće u tom trenutku? Sjećaš li se tuge u pogledu svoje majke svaki put kad si odlazio i sreće svaki put kad bi otvorio ulazna vrata njene kuće? I pogleda svog oca, kad si trebao ići na položaj, oca koji nikad ništa nije govorio, samo bi mu zadrhtala donja usna, a ti bi osjetio njegovu tri dana staru bradu kako podrhtava na svom obrazu i čvrsti muški zagrljaj, jer je znao da je to možda zadnji put da te vidi živog? A ti si pokušavao ostati smiren zbog njih iako je u tebi sve vrištalo.

Sjećaš li se kad si prvi put vidio svoju izgorenu kuću, onako natopljenu kišom i ostacima vatre koja je u trenu izbrisala sve što si imao? Sjećaš li se mladih lica svojih saboraca, njihovih snova i nadanja, i djevojke iz tvoje ulice, ulice koja se naslanjala na rijeku, njenih krupnih crnih očiju boje mraka s tavana i toplih rukavica koje ti je dala da te griju umjesto nje u hladnim noćima? Sjećaš li se boje njene krvi pomiješane s prašinom kad je granata pala u njeno dvorište? Sjećaš li se vriska svojih zatvorenih usta i ugašenog sjaja u njenim tamnim očima? Sjećaš li se ovih zlatnih ljiljana koji su značili i život i smrt istovremeno? Život, jer samo živi mogu pamtiti, a smrt ionako nije kraj. Znam da se sjećaš jer ta sjećanja dio su tebe, ta sjećanja ti si sam. Znam da se sjećaš i ove zastave i ljiljana koje ste ti i tvoji saborci postavili u oslobođenom gradu. Znam da se sjećaš, jer pogled svojih saboraca ne možeš zaboraviti, to je isti onaj pogled pun ponosa i prkosa istovremeno, pogled koji i ti još uvijek imaš.

Sjećaš li se pogleda starih i prognanih koji napuštaju svoja ognjišta i zakletve koju si dao pod istom ovom zastavom? Znam da se sjećaš, jer znam sve o tebi, svaku tvoju misao, svaki plan koji si pravio, svaku strast kojom si okružen bio. Znam i za nemir koji ti se svaku noć podvlači pod kožu i ostaje tu još dugo vremena. Znam i da se danas osjećaš kao da plivaš s džepovima punim kamenja i da nikako ne možeš da se održiš na površini. Znam i da tvoje ruke nemaju više koga da miluju. Ali znam da si bio i ostao dobar čovjek. Znam i da voliš ovu zemlju na ovom brdovitom Balkanu, znam da voliš i sve njene ljude i da si ljude uvijek dijelio samo na dobre i loše, a ne po nacionalnosti ili nekoj drugoj pripadnosti, jer drugačije i ne znaš, tako si odgojen i tako ćeš i ti odgojiti svoju djecu. Znam da voliš sve dobre i loše strane svoje domovine, jer samo se tako ona može voljeti, bez ikakvih uvjeta i zahtjeva, bez ucjena i koristi.

Znam sve o tebi, sve strahove i nadanja, sve snove i noćne more koje si imao i koje ćeš tek imati. Ali znam i da nisi sam i to nikad nemoj zaboraviti. Nikad. U mojoj sjeni, u sjeni ove zastave, u sjeni ovih ljiljana stajale su patriote kad je najteže bilo, u sjeni ove zastave opet će stajati ako ikad bude potrebno. Radije bih da umrem nego da izblijedim iz sjećanja svih onih koji su bili sa mnom kad je najteže bilo.”

Ja sam samo slušao i šutio. Rukama sam se držao za klupu, a oči su mi bile prikovane na ostatak zastave. Da sam imao suze, zaplakao bih, ali na ovim suhim obrazima više ni suza nemam.

A onda zastava ponovo šapnu vjetru i on nastavi: “Krivi smo jer volimo ovu zemlju, jer smo u ratu krv dali za ovu jedinu domovinu. Krivi smo jer smo u miru šutjeli i jer su nas laktovi licemjera skoro izgurali iz naše zemlje. Krivi smo jer smo pogled spuštali iako smo trebali uzdignute glave hodati, kao što smo uvijek hodali. Orwell je jednom rekao da onaj ko kontrolira prošlost kontrolira i budućnost. I upravo zato što je naša prošlost satkana od zlatnih ljiljana, tu prošlost ne smijemo zaboraviti, smijemo je samo ostaviti u amanet generacijama koje dolaze, generacijama koje će biti ponosne na nju, generacijama koje će graditi još bolju budućnost, zajedno sa svojim i komšijama i susjedima, sa svima onima koji vole ovu zemlju.

Ova zemlja ne smije postati zemlja podobnih, budući da to nikad u svojoj prošlosti nije ni bila. Jer niko od njih ne zna za bol na dnu naših duša, bol koja otkriva naše pravo lice. Borba za ovu domovinu nije se vodila samo u ratu i u rovovima, ona se vodi i danas, u miru. Ova borba u miru isto je tako teška, dugotrajna i zahtijeva odricanje. Danas se ta borba vodi za bolju budućnost ove zemlje, za bolje i kvalitetnije obrazovanje, bolja radna mjesta, za našu djecu i unuke koje ne želimo gledati preko Vibera i Skypea jer odlaze u neke tuđe zemlje. Zato je ova borba teška koliko i ona u ratu, jer i ovdje se radi o opstanku, opstanku onih koji dolaze za nama, opstanku naše domovine, jer mi drugu nemamo i ne želimo.

Kao i svaka borba koja se vodi za ispravne i pravedne ciljeve, tako i ova borba zahtijeva žrtve. Ali, bez obzira na veličinu žrtve, nikad ne smijemo odustati od naše jedine domovine. Najgore je učiti na vlastitim greškama, a mi izgleda znamo samo tako da učimo. Ova je zemlja uvijek bila kusur u rukama velikih, uvijek su se otimali za nju, ne zato što je vole nego zato da naude onima drugima. A mi smo je uvijek voljeli zbog nje same, zbog njenih predivnih brda i ravnica, zbog sjaja u očima koji svaki od tvojih sinova i kćerki ima kad neko samo spomene tvoje ime. Ne smijemo dozvoliti da nam ratna prošlost određuje sadašnjost ili budućnost, ali, isto tako, tu istu prošlost ne smijemo ni zaboraviti. Jer, zaborav je gori od smrti.

Nažalost, zbog situacije u kojoj se danas nalazimo, zbog sveopćeg sivila kojim smo okruženi, skoro da smo postali ravnodušni, letargični, bezosjećajni i, najgore od svega, zaboravni. Počeli smo zaboravljati, a to je možda i najveći grijeh. Skoro da smo zaboravili hiljadugodišnju prošlost ove zemlje, skoro da smo zaboravili ko smo bili i ono što tek trebamo biti. Postali smo sve ono što zapravo mrzimo i zbog toga je ustvari ovo borba protiv te ravnodušnosti, borba protiv zaborava, za našu zemlju, državu, našu jedinu domovinu, jer mi druge domovine nemamo, niti je želimo. Ova se zemlja ne ostavlja nikome u amanet osim našim sinovima i unucima. Jer, mi nismo zaboravili kako se stvarno zoveš.

Nismo zaboravili ni tvoje bitke, ni tvoje ožiljke, tvoju patnju. Nismo zaboravili ni ko te je izdao. Nismo zaboravili ni tvoju hrabrost svih ovih godina. Nismo zaboravili ni tvoju ljepotu, ni tvoj miris koji vjetar u daljinu nosi. Nismo zaboravili ni naše pretke koji su hodali ovim stazama, stazama koje tek čekaju tvoje potomke da se pojave na njima. Nismo zaboravili ni ova brda ni planine koje te stoljećima čuvaju u svom čvrstom zagrljaju. Ni ove nestašne i neukrotive rijeke od prvog dana zaljubljene u tvoje obale. Ovo je naša zemlja, naša domovina sa svim svojim manama i vrlinama i samo mi koji smo tvoji možemo da te kudimo, i samo ti koja si naša možeš da nas opominješ. Ali niko drugi ne smije ni da te ružno pogleda, niko i nikad, jer ti si naša i mi smo tvoji, isprepleteni i povezani nevidljivom bosanskom niti, od prkosa i ponosa satkanu, zauvijek. Ovo je danas ustvari borba ne samo za našu domovinu nego i za spas naših duša”, reče vjetar ono što mu je zastava šapnula i ponovo ušuti.

Tišina je na prepad zauzela položaj koji je stajao između nas. Lagano sam ustao s drvene klupe i otišao duboko u noć, u glavi mi je bio haos, trebala mi je duga šetnja da mi se misli razbistre. Znao sam da se to moja podsvijest poigrava sa mnom i mojim mislima, sa zastavom i njenim glasnikom vjetrom, ali nisam se mogao otrgnuti osjećaju da je istina sve što mi je rečeno. Istina nikad nije bila dvolična, ona samo ostavlja gorak ukus u ustima. I kao ruka starca koja miluje svog unuka, dok mu priča o precima, onako izborana i gruba, a opet nježna i mekana istovremeno. Istina nije ništa drugo nego podsjetnik i svjetionik da nam i u najmračnijoj noći pokaže pravi put. Napokon sam znao šta trebam uraditi.

Danas jarbol ponosno stoji sa zastavom koja više nikad neće biti pocijepana. Trava je pokošena, sve je čisto i uredno. Spomen-ploča poginulim borcima bila je podsjetnik prošlosti, ali i garant budućnosti. Čak je i klupa dobila naslonjač. Zastava se vihori na vjetru, ponosna, baš onakva kakva bi i trebala biti. Nikad više nećeš biti ostavljena i sama, nikad više nećeš biti ponižena. I to je obećanje, obećanje nas koji smo bili u tvojoj sjeni, ali i onih koji dolaze za nama. Jer, kada počnemo zaboravljati značenje ovih imena na spomen-ploči, značenje ove zastave i svih onih koji su svoje živote dali za ovu zemlju i sami ćemo biti zaboravljeni. A biti zaboravljen gore je od smrti jer smrt nije kraj, ali zaborav jeste.

Vjetar mi opet šapuće ono što zastava ponovo govori: “No pasarán. No pasarán za sve mrzitelje ove zemlje na brdovitom Balkanu, no pasarán za sve one izdajnike koji nikad nisu mogli podnijeti sjaj kojim si obasjala tamu, no pasarán za mržnju jer ova zemlja nikad nije bila niti će biti zemlja mržnje.” No pasarán.

Više...

Preminuo je Ahmet Muminović, jedan od doajena bh. strip scene

Doajen bh. stripa Ahmet Muminović, preminuo je iznenada u 74. godini u svom stanu u Sarajevu. Bio je vrsni umjetnik i izuzetno cijenjen među svojim kolegama, a sa njegovim crtežima su odrasle generacije.

Rođen je 1945. godine u Gornjem Vakufu. Slikanjem, ilustrovanjem i crtanjem stripova bavio se od djetinjstva. Prvu samostalnu izložbu imao je kao gimnazijalac, drugu kao student, a prvi strip je objavio 1968. u Malim novinama. Jedan je od pokretača lista Preporod u kojem je 1970. ostvario i prvo zaposlenje. Godine 1972. počinje da radi kao likovni i tehnički urednik Malih novina, gdje ostaje sve do rata 1992.

Slovio je kao najproduktivniji crtač stripova i slikovnica u Bosni i Hercegovini. Objavljivao je u Švedskoj, Finskoj, Francuskoj, Španiji, Turskoj i Kini. Tokom agresije je bio angažovan kao ratni novinar, uređivao je list koji je, na inicijativu vojnih vlasti sam pokrenuo “Ratni glas –Republika BiH“, oko kojeg su se okupila značajna imena našeg novinarstva. Pred kraj 1995., u Istanbulu priređuje veliku izložbu slika, sa koje sav prihod upućuje u humanitarne svrhe. Poslije rata radi kao glavni urednik i direktor dječije i omladinske štampe, Malih novina i Vesele sveske. U dnevnom listu Avaz godinama radi veoma zapaženu rubriku, posebno u dijaspori, Znamenja Bosne i Hercegovine.

Muminović je bio autor i jednog od najuspješnijih stripova bivše Jugoslavije, slavnog "Valtera". Sarajevska striparnica Agarthi Comics nedavno je izdala i reprint ovog izdanja, kojeg je osamdesetih godina prošlog stoljeća Ahmet Muminović nacrtao u tri sveska. Koliko je strip bio uspješan, a sve se naravno temeljilo i na još slavnijem filmu, dokazala je i premijera na Sajmu knjige u Beogradu. Čim su ga ugledali, izdavači iz Kine su odlučili otkupiti prava za print u svojoj zemlji, te je tako Valter i u vidu crteža postao dijelom kineske kulture. Pored toga, napravljen je još jedan presedan - prvi put je jedan strip na kineskom jeziku imao i oblačiće sa dijalozima. Taj strip je prodan u 50 miliona primjeraka.

"Jedini sam ja mogao zajedno sa suprugom napraviti 500 strana za godinu dana. Svaki dan sam pored svog posla znao nacrtati najmanje jednu stranu. To nisu mogli drugi. Zato sam potpisao ugovor na tadašnjih 11 miliona dinara, a za te pare mogao se kupiti stan na Marijin Dvoru", prisjetio se jednom prilikom Muminović, dokazavši koliki je strip talenat zaista bio.

Dženaza i ukop će se održati danas na groblju Vlakovo u 14 sati.

Oslobodjenje.ba

Više...

FOTO: Otvoren FDMS 'Djeca znaju pjevati 2019'

U prepunoj sali Centra za obrazovanje, sport i kulturu u Gornjem Vakufu-Uskoplju večeras je počeo Festival dječjeg muzičkog stvaralaštva „Djeca znaju pjevati 2019“.

U prvoj takmičarskoj večeri nastupili su učesnici iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja i Prozor-Rame: Ružica Zadrić, Zedina Bešić, Filip Šapina, Haris Vukojević, Anamarija Jurić, Josipa Milišić, Emela Spahić, Katarina Zadro, Ena Hušić, Haris Zahro, Sara Barnjak i Nika Čivčija.

Stručni žiri u sastavu: Derviš Musa, Dario Šekerija i Biljana Glibo je ocijenio učesnike, a svoje glasove su dali i prisutni posjetioci.

Konačni plasman će biti poznat nakon završetka glasanja na facebook stranici festivala. Glasanje i sve informacije potražite na facebook FDMS „Djeca znaju pjevati“.

Više...

Spisak učesnika polufinala Festivala dječjeg muzičkog stvaralaštva 'Djeca znaju pjevati 2019'

Nakon jučerašnje druge audicije okončana je selekcija učesnika Festivala dječjeg muzičkog stvaralaštva „Djeca znaju pjevati 2019“.

Naredna četiri petka slušat ćemo i gledati 24 kandidata.

U kategoriji zabavne muzike:

1. Barnjak Sara,
2. Bešić Zedina,
3. Čelić Almin,
4. Čivčija Nika,
5. Hušić Ena,
6. Jurić Anamarija,
7. Milišić Josipa,
8. Spahić Emela,
9. Šapina Filip,
10. Vukojević Haris,
11. Zadrić Ružica,
12. Zadro Katarina,
13. Zahro Haris.

U kategoriji narodne muzike:

1. Abazović Adnan,
2. Abazović Hanifa,
3. Avdibašić Nedžla,
4. Bešić Erna,
5. Demirović Ilajda,
6. Duvnjak Mehrudin,
7. Hadžić Ejub,
8. Husak Suana,
9. Milanović Tarik,
10. Sejfić Amresa,
11. Šehić Ajna.

Dobro došli na Festival dječjeg muzičkog stvaralaštva "Djeca znaju pjevati 2019"!

Više...

FDMS 'Djeca znaju pjevati 2019': Nova audicija u četvrtak, 10.01.2019. godine

Na zahtjev učesnika koji zbog vremenskih uslova nisu mogli doći na prvu audiciju, druga audicija će se održati u četvrtak, 10.01.2019. godine u 16:00 sati u Centru za obrazovanje, sport i kulturu u Gornjem Vakufu - Uskoplju.

Sva djeca sa područja Prozor-Rame, Bugojna i Gornjeg Vakufa-Uskoplja su dobrodošla na audiciju.

Više...

FOTO: Održana audicija FDMS „Djeca znaju pjevati 2019“

Danas je u velikoj sali Centra za obrazovanje, sport i kulturu održana audicija učesnika Festivala dječjeg muzičkog stvaralaštva „Djeca znaju pjevati 2019“.

Prijavljena djeca su pokazala zavidno znanje u interpretaciji zabavnih i narodnih pjesama.

S obzirom na užasne vremenske uslove koji stvaraju probleme za normalno odvijanje saobraćaja, a na zahtjev djece, audicija za festival „Djeca znaju pjevati 2019“ ostaje otvorena do četvrtka, 10.12.2019. godine. Sva zainteresovana djeca mogu se javiti na službenu facebook stranicu festivala FDMS "Djeca znaju pjevati 2019".

Više...

VIDEO: Premijerno izvođenje kaside „Tri gafleta“ hora BZK „Preporod“ Gornji Vakuf

U okviru revijalnog programa 11. Festivala ilahija i kasida „Gornji Vakuf 2018“, članovi hora BZK „Preporod“ Gornji Vakuf premijerno su izveli novu kasidu „Tri gafleta“.

Tekst za ovu kasidu potpisuje Avdo Zec.

"Tri gafleta"

Ja u knjizi nađoh snagu
za vremena turobna,
jer je na Poslanstva pragu
"IKRE", riječ čarobna. (2×)

U utrobi Zemlje stvoren,
dižem teške ruke svoje.
Tejemum na čelu skoren,
dlanovi mi crne boje. (2×)

Niz prste mi život lije,
vraćam ga u školjku praha.
Svaki derman u meni je,
a vrijeme je kod Allaha. (2×)

Ref...

Odjednom sam slab i snažan.
Ja počinjem gdje je kraj.
I dok krijem pogled vlažan,
pokazujem duše sjaj.
Možda pišem zadnju dovu,
zemlja pozna i moj kroj.
Sve dok s Arša ne pozovu,
biću kao Resul moj.

Više...

FOTO: U Gornjem Vakufu-Uskoplju promovisana knjiga 'Svjedoci zla'

U prepunoj dvorani Centru za obrazovanje i kulturu Gornji Vakuf-Uskoplje u petak navečer je održana promocija knjige „Svjedoci zla“ autora Akifa Agića i Faruka Vele, prenosi bh. informativni servis INS.

O knjizi čiji podnaslov je „agresija Hrvatske na BiH“ govorili su ugledni bh. historičari Alen Zečević, Mirsad Bušatlija i Ešref Karamustafić, te autori ovog djela za koje inače vlada veliki interes u bosanskohercegovačkoj javnosti.  Promociju je uspješno moderirala Edmira Isak.

Serijal promocija knjige „Svjedoci zla“ započeo je uoči 25. godišnjice rušenja Starog mosta, a  nastavljen je, opet simbolično, u Gornjem Vakufu-Uskoplju iz kojeg je, prema pravosnažnoj presudi Haškog tribunala, započeo „udruženi zločinački poduhvat“ (UZP).

Taj gradić  je, kako je naveli autori, jasan primjer i dokaz umiješanosti Hrvatske u agresiju na BiH.

Profesor Bušatlija napravio je historijski presjek dešavanja na području srednje Bosne i Gornjovsrbaske regije kroz historiju, naglašavajući tragičnost dešavanja u ovom dijelu BiH u procesu uspostave tzv. Herceg-Bosne devedesetih godina prošlog stoljeća. Gornji Vakuf je, prisjetio se, na najbestijalniji način razaran.

Bušatlija je ocijenio da je riječ o veoma važnom dijelu koje će koristiti budućim historičarima.

"Ovo je bio pravi trenutak za nastanak jednog ovakvog djela", istakao je profesor Bušatlija.

Profesor Karamustrafić naglasio je značaj ovog djela.  Istakao je da ga je knjiga snažno dojmila, te da se može svrstati u red knjiga sa snažnoj faktografskom građom.

„Ova knjiga je borba za istinu. Ne postoji dvije istine, postoji samo jedna. Mi moramo reći ovo je istina!“

„Fašizam je i danas problem BiH! Mi moramo shvatiti da borba koja je ovdje bila krvava, nije završena. Sada počinje jedna sofiticirana borba. To je veoma loša vijest za nas. Opet djelujemo neorganizovano. Nemojte da nam opet kažu kao onomad Tuđman i Milošević rekli: „Alija nema snage za rat“.  Ova knjiga traži da probudimo sjećanja... Na sceni je revidiranje historije.  Revidirat će historiju i našoj djeci“, upozorio je Karamustafić.

Nadalje, profesor Zečević kazao je da je knjiga utemeljena na primarnim historijskim izvorima, uglavnom hrvatske provenijencije.

„Dakle spisima, naredbodavnim dokumemtima i autentičnom korespondencijom organa paradržavne zajednice Herceg-Bosne sa političkim establišmentom Republike Hrvatske. Ova knjiga nema za cilj da krivnju za zločine nad Bošnjacima pripisuje hrvatskom narodu ili da generalizira isti, nego da probudi u hrvatskom narodu one snage koje su spremne u ime bolje budućnosti svih ljudi sa indignacijom odbaciti naslijeđe ratnih i poratnih politika“, rekao je Zečević.

Jedan od autora, novinar Faruk Vele istakao je da je cilj knjige „Svjedoci zla“ bio da u fokus vrate žrtve, te da im vrate glas. Prema njemu, u toku je proces dehumanizacije žrtava i tome se, prema Veli, moramo suprotstaviti.

„Čujete li glas žrtava, one vape za pravdom“, citirao je Vele haškog tužioca Kennetha Scotta, te dodao:

„Gornji Vakuf je nesumnjivo mjesto početka „udruženog zločinačkog poduhvata“ s ciljem stvaranje tzv. Herceg-Bosne i odvajanje dijela teritorija BiH i pripajanja Hrvatskoj. Ova knjiga je suočenje s istinom i, ujedno, poziv na dijalog, jer su ideologije u čije ime je počinjeno ovo zlo i dalje žive“.

Vele je izrazio šok povodom najnovije odluke Županijskog suda u Zagrebu koje preinačio presudu sa 21 na 12 i po godina zatvora Marku Radiću, kojeg je Sud BiH proglasio krivim zbog ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima u Mostaru, nazivajući to izrugivanjem pravdi.

Akif Agić je istakao odlučnost autora da se bore za istinu i pravdu, te da je ovo samo prvi korak u tom nizu.

„Ova knjiga je teži udarac argumentima za sve aktuelne protagoniste tzv. Herceg-Bosne i post-Tuđmanovske politike na ovim prostorima, i od same presude u slučaju Prlić i ostali“, kaže Agić.

„Gornji Vakuf je bio 'kost u grlu' zločinačkoj politici Franje Tuđmana iz razloga što se nalazi na putnoj komunikaciji koja spaja Hercegovinu sa srednjom Bosnom, a koji su zacrtani ciljevi tzv. Herceg-Bosne. Stoga je Gornji Vakuf bio konstantna meta vojnih napada hrvatske regularne vojske jer bi njegovim zauzimanjem ostvarili zacrtani cilj i zločinačka Herceg-Bosna sa Hrvatskom činila bi kompaktnu cjelinu", smatra Agić.

Promociju su svojim nastupom u muzičkom dijelu programa uveličali Alem i Selman Dizdar, te Emir Sinan, izvodeći pjesme posvećene herojskom Gornjem Vakufu.

Ins.ba

Više...
Priključi se za RSS feed